MARKUŠEVEC NA INTERNETU
Markusevec
Veza na novu adresu
Markuševec blog na ovoj adresi od mjeseca studenog 2011. g. ne objavljuje priloge!!! 
Sve ovdje objavljene postove kao i stotine novih možete pročitati na novoj adresi
Markuševec na YouTube
 
Meni je Prigorje sve


Sukačice i beat
  


Zagrebački tamburaši
  

Kulturna baština - Vodenice  
 

Blog Markuševec na HTV1
  

O Markuševcu  

Bandic u Markusevcu

Misa na Engelsku nedjelju

Band: Noćna smjena Bidrovec - Drmeš

Ranjeni srndać u Markuševečkoj Trnavi pobjegao u kuću

Ferenčakov mlin u Bidrovcu

NK Prigorje prvaci

Siniša Žunec (Jordanići, Markuševec): Mi imamos mnogos problemos

Blog - studeni 2010
utorak, studeni 2, 2010
 

 
Podsljemenski motivi slikara Slavka Tomerlina
Autor Zvonko Simunjak /24.02..2011./ 
Poslije Naste Rojc predstavljam vam slike covjeka koji je puno vremena proveo u nasem kraju. Proucavao je nase obicaje i nasu narodnu nosnju. Nas podsljemenski vez vjerodostojno prenosi na platno oslikavajuci ga suncem natopljenim bojama. Fine strukture veza i dinamika obicaja dise zivotom ljudi ondasnjeg doba, nasih predaka.
 SLAVKO TOMERLIN (1892.-1981.), Akademski slikar
Rodjen 2. ozujka 1892 u malom selu Kešincima kraj Djakova. On je slikar narodnih obicaja svoje Slavonije, Sokadije, a dolaskom u Zagreb zavoli Prigorje, Podsljemenski kraj i stvara mnoge vrijedne i lijepe slike naših ljudi i obicaja. Svoj je zanat ispekao na akademiji u Pragu. Isto kao i Nasta Rojc i on je ucenik Vlahe Bukovca, njegove šarene škole koji ne odbacuju tradiciju gradjanskog slikarstva i ne priklanjaju se novim tendencijama u slikarstvu.  Realist koji svojim kistom oslikava pejsaze i u njih implementira i naglašuje folkornu karakteristiku, zapostavljen je od hrvatske slikarske avangarde.  Danas su njegove slike jako trazene. Kad se koja pojavi na nekoj od aukcija u svjetskim poznatim kucama postize vecu cijenu nego neki drugi u hrvatskoj renomirani hrvatski slikar.
Iako je dozivio 90 godina i vec dvadesetih godina XX stoljeca u Osijeku otvara slikarsku skolu, o njegovom je zivotu jako malo zapisano.
Slavko Tomerlin je umro 26.sijecnja 1981 godine u Zagrebu.

Ispred kuće u Sv. Šimunu Ispred kuće u Sv. Šimunu

U Gračanima  U Gračanima

Prigorsko selo  Prigorsko selo

Seljačka obitelj  Seljačka obitelj

Na Dolcu  Na Dolcu

Proštenje u Sv. Šimunu Proštenje u Sv.Šimunu

Proštenje u Šestinama Proštenje u Šestinama

Proštenje u Remetama Proštenje u Remetama

Dječje kolo  Dječje kolo

Drmeš Drmeš

Zdenec života, ne kulturnog već onog pravog
Piše Zvonko Šimunjak

natpis na ploci


 

Napis na zidu pored negdašnjeg zdenca u centru Markuševca, uklesan u staru bijelu mramornu ploču: OVAJ ZDENAC SAGRAĐEN JE DOPRINOSOM KR. BANSKE UPRAVE ZA BANOVANJA GOSPODINA BANA DR. IVE PEROVIĆA 1933.
 

Uvijek kada se objavi neki novi prilog moje, vec pomalo izblajhane, mozdane celije pocinju pretrazivati po spremistu nagomilanih uspomena iz moga djetinjstva. Tako i Ivanov prilog o zdencu u centru Markusevca vraca me u kasne pedesete i u rane sezdesete, kada sam svojoj bolesnoj baki i starom dedi kod Cokola nosil vodu sa tog zdenca ili kak smo ga mi zvali „Čujčekovog izvora“, jer je bil nasuprot Čujčekove hize.
Danas nepojmljivo, ali u ono vrijeme je to bila svakidasnjica. Zime su bile puno hladnije sa puno vise snijega, a ljeta topilja sa dugim susnim periodama.  Tada su i duboki bunari kod Kote ili kod Mikleca znali presusiti pa hajd uzimaj kante, ampere, brente, skaf ili pak samo obicnu litrenu flasu i nizbrdo čez jarek kraj skolskog vrta (danas djecji vrtic) po vodu na zdeenec. Onda natrag vijugavom stazicom uz strminu. Ruke se sa svakim korakom izduzuju i na kraju imas osjecaj da se onako stojecki mozes po stopalima pocesati.

Ali i to je proslo; dosao je „gradski vodovod“, na zdencu su se jos samo prale cipele prije nego se islo na autobus.
Zabetonirani bunar postao je nase omiljeno sastajaliste. Onako bez cilja visjeli smo na Cesti (tako smo zvali centar Markusevca) ili na Seljecici, bogu krali dane i prodavali zjake. Gledali smo tko prolazi, trazili zrtve za nasu zaebanciju. Interesantno, nismo imali nikakovih planova za sat kasnije, sutra, a kamoli za buducnost. Spontano bezbrizno djetinjstvo ljeti i zimi iz dana u dan.

Jednom nas je jedna nasa cura (iz Descevca je i necu joj reci ime) nagovarala da kamenujemo njezinu suparnicu, iz Utovca Ivku Vlahovic, osvete radi. Preuzela joj je decka, Brezovana. Mislim da je to onaj drugi s lijeva na slici od Branka Lukacina. Naravno da takvo nesto ne bi nikad ucinili nekoj nasoj, ali po “Licanima” (tako smo zvali radnike iz kamenoloma) ak je doslo do šore izmedju domacih i njih tu nije bilo problema. Vudri i crta, razbjezi se na sve strane. Kamena je bilo dosta. Ceste nisu bile asfaltirane. Posvuda prasina, a kad prodje neki od rijetkih automobila ili kamiona za Pecinu (kamenolom), ili za šupletarku (vojna kasarna u sumi sa mrtvom strazom) nisi vidjel prst pred nosom.

Kamioni koji su dolazili iz pravca Maksimir za kamenolom morali su kod zdenca, prije skretanaj u ulicu Mrzljak, presaltati u nizu brzinu. To je bio nas trenutak. Potrcis za kamionom, uhvatis se za trugu i skocis na pufer. Voznja je trajala do vrha Djuranovovog klanjca, a ponekad i do samog kamenoloma.
Nisu to bili kamioni kao danas. Uglavnom stare “Rage” kojima smo dali i posebna imena. Skatula, Kistra, Kvocak. Tu i tamo koja Praga i FAP. Nije bilo bas bezopasno sresti se sa jednim takvim cudovistem u Djuranovom klanjcu. Malo pa se neki od njih strovali niz klanjec u potok kod Pilatusevog melina. Kad bi mu kocnice odkazale onda je sofer skakal napravil par luc, dobro se razbil al je ostal ziv. Nije nikad ni jedan stradal.  Gazili su nase kokosi i race kada su ove prelazile cestu prema potoku. Ak se doznalo koji kamion je to bil, onda smo ga znali sasuti kamenjem i bjez u Rastinu. Jednom je, kod Kotovice, “Kvocak” zakacil Vesnu od Zlate Muslimankine i odbacio ju je u jarek kod Simunjakove potocine. Zavrsila je u bolnici sa prelomom noge, a kvocak se vise nije pojavljival na nasoj cesti.

Ljeti smo bili bosih nogu. Hodati po debelom sloju prasine je poseban uzitak. Ponekad si rasjeces stopalo na ostre kamene spice ispod prasine. Ali to je bilo samo na pocetku ljeta. Kasnije su nam stopala postala tvrdja od đona.  Debljinu koze smo testirali ubodom pcele. Uhvatis pcelu za obadva krila, nasliniš si mjesto na peti, prisloniš je i ona pusti svoj zalac. Ako zalac udje duboko u kozu, onda nesmijes ici bos u šumu. Za provjeru nase hrabrosti “cijepili” smo se sa pcelinim ubodom u rame. Na srecu nitko od nas nije bio alergican na prasinu ni na pcelin ili osin ubod.
Bili smo zdravi ko drijen.

A onda jednog jutra u trnacu do zdenca neka uzurbanost. Dolaze decki sa tackama, kopacama, motikama i sta ti ja znam sto sve nisu nosili. Znamo, to su nasi Brezovani vatrogasci. Neki si je oblekel i uniformu i vudre oni sjeci “nase” jabuke, kruske, sljive, nasu hranu koja nam je omogucavala cjelodnevni boravak na Cesti. Mislite da je neko kod kuce vodil brigu o nama? Figac, “dosel bu domov kad mu zakruli vu zelucu”. Vizlasta i usukana djecja tjela nemirnog duha trazila su svki dan neku novu razbibrigu, izazov. Debelih? Neee debelih medju nama nije bilo, a betezni nismo nigdar bili.
I tako su decki pilili, sjekli, kopali, a mi ih prvo promatrali i cudili im se pa im se pridruzili. Oni stariji u uniformama daju komande. Djorđe Ciglenecki, najmanji rastom najvise je šimfal i galamil. Kak se ono veli “Mali tic, veliki kric”. Bil je glavni u uniformi sa podfrkanim hlacama i Titovkom na glavi.
Bio je to pocetak gradnje vatrogasnog doma.  Betonska je konstrukcija brzo izrasla.Napravljena su cetiri boksa kao garaze za vatrogasna vozila, stavila se deka i onda je opet sve stalo. Vrijeme je prolazilo pa i godine. Na betonskoj konstrukciji vec su pocele rast vrbe, a ostatak trnaca je je zarasel u kupine. Za nas je to bilo dobro, imali smo se gdje sklonuti kad je padala kisa, a i zmislili smo si i neke nove igre prilagodjene tom prostoru. Kad je vec izgledalo da nece bit nista od tog pothvata i vatrogasnog doma, kada su se i vatrogasci prestalaji sastajati, to betonsko ruglo u centru Markusevca od opcine Maksimir preuzme novo osnovano poduzece “pp Maksimir” . I eto umjesto vatrogasnog doma napravljen je novi moderni restaurant u prizemlju, a na katu nova kinodvorana sa pozornicom. Sve je to bila zasluga naseg covjeka Vide Rocica Prkusa i njegovog tajnika Kobasica od Dugoga otac, koji su  bili na celu “pp Maksimira”.

Kasnije kad smo vec bili veliki klipani, zdenac je i dalje bio nase sastajaliste, ali sto se onda desavalo oko i na zdencu......Ne, nema smisla o tome dalje pricati, bar ne na ovom mjestu, zato lijep pozdrav i do iduceg citanja.
Vas Zvonko Simunjak





Podsljeme i podsljemenski motivi slikarice Naste Rojc
Piše Zvonko Šimunjak  /03.02.2011./

Ako krenete iz Dubrave u prvcu sjevera prema Zagrebackoj gori, pored telekomunikacijskih tornjeva na vrhu gore, pogled  ce Vam privuci dvije markantne tocke uklopljene u krajolik divne ritmike nepravilne sinusnoidne krivulje ciji pocetak na zapadu oznacava silueta Medvedgrada, a na istoku turbulentnost krajolika zavrsava u bljesku  pecine Pečovje. Sve sto je izmedju tih dviju točaka je kompozicija boja i zvuka pisana rukom stvoritelja u kajdanku vjecnosti sarenih boja i veselih nota.

To je Prigorje, Podsljeme od Sestina do Vidovca, raskos krajolika obasjanog suncem. Ritam drmesa sa sljemenskih strmina, cetveroosminske polke i sestosminskog marsa, razlijeva se prema Savi u blagom trocetvrtinskom taktu valcera. Ta raskos, boja i zvuka ne prolazi nezapazeno ocima i uhu mnogih nepoznatih i poznatih, a danas vec zaboravljenih umjetnika nasega roda.

Inspirirani ljudima i njihovom nosnjom, obicajima i svakidasnjicom, krajolikom prekrasnih boja i mirisa, osluskivali su zubor podsljemenskih potoka i klopotanje njihovih melina, divili se mladim snehama i njihovu svakidasnjicu zadrzali su na svojim platnima i u kajdankama. Svojim su kistom  zaustavili vrijeme, a muzikom ga ozvucili za nas, za vjecnost. 

O muzici vam necu pisat. Poznate je bolje od mene. Nas je kraj, hvala Bogu, pun  izvrsnih muzicara, a novi podmladak dolazi iz nepresusnog izvora osnovne skole u Markusevcu. Bilo bi steta da taj izvor presusi. Htio bih samo spomenuti dvojicu nasih ljudi, jer „da njih nee bile, nebi nigdar tak bilee“, a to su Stjepan Rocic Pindek i gospodin Franjevic ondasnji upravitelj osnovne skole.

Ali vratimo se mojoj namjeri. Zelja mi je da Vam skrenem paznju na ljepote naseg kraja koje u sivilu dana i pod teretom briga ne zapazete. Zbog toga nije nikakvo cudo da, iz tezackim znojem napijene zemlje, nicu gradjevine neprimjerne konfiguraciji okolisa i mentalitetu domaceg covjeka . Mozda se mentalitet covjeka promjenio, a ja to nisam primjetio, nisam shvatio, jer sam daleko i u mojoj glavi su slike jednog proslog, drugog vremena koje polako nestaje, a sa njim nas Kumek i nasa Kumica. 

Ostat ce samo ona “rekla kazala” i prica ce poceti sa “Bilo jednom u Svetom Simunu....”, a nasa mala cirkvica, na koju bi trebali biti ponosni jer je najstarija u kopnenom djelu Hrvatske,  nestat ce u sjeni nakaza “urbanih vila” ciji su graditelji neki drugi ljudi iz nekih drugih krajeva, nekog drugog mentaliteta i imena. A kak je negdar bile? Pogledajte si na slikama akademskih slikara sa pocetka 20.Stoljeca: Naste Rojc, Slavka Tomerlina i drugih.


Nasta Rojc  *1883 Bjelovar,  +1964 Zagreb
Pripadala je «Zagrebačkoj šarenoj školi» koju je utemeljio Vlaho Bukovac tako da ovdje prikazane slike su i nastale u njezinom  “Šarenom razdoblju”.
portret s puskom
Slika 1-  Njezin Autoportret

crkva u markusevcu 1924
Slika 2-  Crkva u Markusevcu 1924

sestincanka
Slika 3-  Sestincanka

simuncanka
Slika 4-  Simuncanka

svadba sv simun
Slika 5-  Svadba u Sv. Simunu

hladni posao
Slika 6-  Hladni posao

simuncan
Slika 7-  Simuncan

na cesti
Slika 8-  Na cesti

Nada
Autor priloga Zvonko Šimunjak
Vec sam u svojim prijasnjim zapisima napisao da je mladi zupnik Kresimir Ivsic pokrenuo mnoge aktivnosti u nasoj zupi. Izmdedju ostalog osnovao je “Pjevacki zbor zupe Svetog Simuna” koji se po svojoj brojnosti i kvaliteti procuo i u drugim zupama pa su bili cesce pozivani u gostovanje.
Kao uspomenu na jedno takvo gostovanje moja sestra Dragica sacuvala je slike koje mi je ustupila da se objave na Blogu Markusevec.
Ja u tim njezinim slikama, a i u slikama Branka Lukacina, pored njihove ljepote, vidim i njihovo povjesno znacenje. Te slike opisuju, bolje nego stotine rijeci, vrijeme u kojem su nastale.
Petnaest godina poslije rata, a na slikama se vidi nova generacija koja je vjerovala u bolje sutra.
Ta je generacija rodjena u toku Drugog svjetskog rata. Mnogi su od njih dozivjeli traumu u zadnjim danima rata kada se kroz Markusevec povlacila sva moguca soldateska. Tada su nase ceste, putevi i staze bile posute lesevima vojnika i civila mnogih nacija, a najvise vlastitie hrvatske.
Cesta izmedju Horvatica do Meducina je bila zatrpana vojnim materijalom i ljudima po kojima su sa Medvedskog Brega nemilosrdno tukli partizanski mitraljezi i haubice.

ja i nadaJednoj od ovih mladih djevojaka –Simunkovic Nada, mati joj je od Rocica, su poslije rata, u tihoj noci, novi vlastodrsci odveli oca.
I sada ju vidim na ovim slikama razdraganu i veselu. U drustvu svojih kolegica prebrodila je tu tesku traumu.
Nada je bila najbolja kolegica moje sestre Dragice. Iako sam ja za njih bil “mali klinac“ –sedam godina mladji- gledao sam da se nekako uvucem u njihov krug.
Jednom poslije nekog filma u novoj “Kinodvorani Markusevec”, stajale su djevojke, veselo pricajuci, jer je i film bio veselog sadrzaja, pridjem svojim sestrama, a Nada vodeci glavnu rijec, vidjevsi me veli: “Pa Zvonko ti mi izgledas ko Antony Perkins”. Pridje mi, zagrli me i poljubi u obraz, mene malog klinca pred svim tim curama.
Pa kako da zaboravim Nadu kad je bila prva cura koja me poljubila.

 

A sada da se vratim slikama. Slike su snimljene 28.09.1961. godine u Luki kod Marije Bistrice 

sl.1
Na posmatraca ove slike prenasa se razdraganost i veselje ovih lijepih i mladih djevojaka.
Druga je Nada Simunkovic, Stefica Puntaric, Dragica Simunjak, Dragica Otorepec, Ivka Spoljarec

sl.2

U prvom planu: Stefica Puntaric, Dragica Simunjak i Nada Simunkovic
Iza njih je familija Puntaric Stefica i Drago sa ocem.

sl.3

Otorepec Dragica, Otorepec Stanko, Simunjak Dragica, Simunjak Branko Brckin i Simunkovic Nada

sl.4

Djevojke se nekome “rugaju”
Slavica Spoljarec, Dragica Simunjak, Stefica Puntaric, Nada Simunkovic, Stefica Puntaric, Vjerica Jelekovic, Otorepec Dragica i Ivka Spoljarec

sl.5
Na hrpi oko drveta. U sredini su Stefica Puntaric i Slavica Spoljarec. Sa lijeve strane su Dragica Simunjak, Stefica Puntaric, Nada Simunkovic i Ivan Pernar. Na desnoj strani drveta je Ivka Spoljarec Dragica Otorepec i Vjera Jelekovic

sl.6

Ustimavanje i ispiranje grla

sl.7

Zajednicka slika zbora zupe Sv. Simuna u Luki

Tajta (otac)

Piše Zvonko Šimunjak

« Tajta, a kuj si ti delal v ratu? »

tata simunjakOtprilike tako je glasilo pitanje koje sam postavil svome ocu kada smo u skoli trebali napisati nesto o NOB-u za otvorenje spomenika u centru Markusevca.
« A zakuj me te pitas, sinek ? «
Kak je razgovor dalje isao, vise se ne sijecam, al se dobro sjecam da se o ratu nije nista ili pak jako malo govorilo. Ak bi se i poveo razgovor uvijek bi neko dobacio: “ Im deej suti, kuj pak ti znas, gde si ti bil?”
Pedesetih su godina ljudi jos zivjeli u strahu. Jos su svjeza bila sjecanja na dogadjaje poslije rata kada su mjestani bili odvedeni i nestajali su; Mnogi za uvijek.
“Mrak ih je pojel”, znal sam cuti. Ostale su udovice sa malom djecom, nezbrinute od strane drzave.
Na srecu u ono se vrijeme familija jos drzala skupa i medjusobno se pomagala i sto je bilo jos vaznije za jedno tako veliko mjesto, nije bilo podjele na partizane i ustase. Onih prvih nije bilo –zbog toga i nema nikakovih imena na spomeniku-, a druge si mogao na prste jedne ruke izbrojiti. Ti su nestali jos za vrijeme rata.

Markusevec je veliko mjesto, danas, a i prije je bilo; Selo na rubu grada sa 2500 stanovnika, gdje svako poznaje svakoga i svi su bili povezani rodbinskom vezom u trecem koljenu. Gledalo se da sneja dojde iz drugog zaselka. Brezovani se zenili sa Descevcanima, Descevcani sa Utovcanima, Utovcani sa Bacuncima. Samo su se Stefanovcani zenili medju sobom. A moj Jarek.......?
Jarek su prvi naselili Simunjaki.
Imali su puno zenske djece koju su onda zenili siromasni decki iz drugih zaselaka i svi su ostajali u Jarku, sto inace nije bio obicaj, jer je zenska uvijek napustala rodnu kucu i dobila bi tzv. “zenski dio”.

Prvo su dosla braca Sitari i ozenili su dvije Simunjacke. Za to su dobili od Simunjaka veliki komad zemlje. Od danasnje kapelice “Srca Isusova do broja 8 ulice Sitari (ta se ulica u moje vrijeme zvala Vumelje, jer se njom islo  “vu meljavu”). Kasnije ih je dolazilo sve vise, a zemlje za dijeliti je bilo sve manje i onda su se stare supe i stale pretvarale u stambeni prostor. U jednoj bivsoj stalici 3 x 3 metra zivjelo je osam osoba.
“Sva simunska sirocija je dosla u Jarek, da sam znala ne bi nigdar tu dosla”, znala je reci moja baka Kata Bukovcanka.
Tako se u Jarku na jednom malom prostoru na duzini od nekih 100 Metara naslo imena iz svih krajeva Markusevca pa i dalje. Sitar, Jantol, Rocic, Otorepec, Cik, Antolovic, Krsic, Pavlekovic, Poslon i Topolovec. Skoro sva ta imena imaju svoje zaselke na podrucju Markusevca.
-O Jarku i Simunjakima, jalu i zlobi pisat cu posebno-

Veli se: “Da u svakom zitu ima i kukolja” Pa se tako prema toj logici i medju markusevcanima naslo ljudi koji su poput Jude, koji je za saku dukata prodao Isusa, prokazali svoje mjestane.
Tko su bili ti dousnici, sto su oni dobili za svoja prokazivanja, od jdenog kukavickog rezima. Kako su oni spavali imajuci na savjesti Simunkovica, Puntarica, Habusa, Selendica, za koje bar ja znam da ih je noc progutala?
Da nije bilo zupnika Ormoza ta bi sudbina zatekla i moga oca Mirka Simunjak zvanog Tures po svom ocu koji je bio jak ko Tur (izumrli turopoljski bivol).
Zupnik je moga oca skoro dvije godine skrival na Farufu. Bio je njegov konjusar za vrijeme cijelog rata, izjavio je zupnik.

za uspomenuMoj otac Mirko Simunjak rodjen 1921 godine imao je 20 godina kada je stupio u njemacku vojsku i prema otpusnom dokumentu iz nje otpusten u Maju 1943 godine –vidi sliku-. Sto je on stvarno radio u ratu skoro pune dvije godine i gdje je sve bio? Neznam nije mi nikad pricao, ali da je njegova jedinica bila u sastavu 6. Armije generala Paulusa koja je zavrsila kod Staljingrada i da je on za dlaku izbjegao pakao Staljingrada, to mi je jednom rekao.
Kako je bilo moguce da jedan vojnik u najboljim zivotnim godinama, bude otpusten kao vojno nesposoban, iz aktivne sluzbe u vrijeme kada se jos ne nazire kraj rata? Taj “Kunststück”  _tu umjesnost izvela je moja baka Kata Simunjak-Simunjak (bila udana za dva brata) rodjena Grbavec iz Bukovca/Remeta.
Baka je rasprodala svoje imanje, velike livade i njive u Nartu na Savi, Culincu i u Remetama. Potplatila je njemacke vojne doktore u Zagrebu (kasnije je moj tata bio prijatelj sa njima i “zahvalan do groba” kako je znal reci) i isla u njemacku Komandaturu u Zagrebu. Bila je cak i kod obersta (pukovnik) Ivana Markulja sa kojim je bila u rodu, a on je bio prvi regimentskomandat hrvatsko-njemacke postrojbe. I tako moj otac dolazi iz Stokeraua u Zagreb, javlja se u Komandaturu koja ga stavlja u pricuvu i salju ga kuci kod matere kao hranitelja.

Pocetkom 1970 godine moj otac posjecuje moju sestru Baricu u Mönchengladbachu i u jednom restoranu u kojem je radio moj sogor Mirko Tot, kao “Stammgosta” prepoznaje svog bivseg obergefrajtera (vodnik), nijemca iz Mönchengladbacha. Bio je to dirljiv susret pricala mi je sestra. Vidjali su se skoro svaki dan i pricali ko dva ratna druga. Ja u to vrijeme jos nisam bio u Njemackoj.
U 80-tim mi jednom veli moj otac da bi htio da ga povezem do Stokeraua kod Beca gdje je bio stacioniran sa svojom jedinicom. Obecao sam mu da hocu jedog dana, ali sad ne mogu: “Imam dijete stvaram familiju, jos se skolujem “. “Naravno imas prav” rece mi otac, “Kasnijecemo ima vremena”. Danas kad imam vremena i mogucnosti oca vise nema. Umro je 1993 u 72. godini zivota.
Jako mi je zao sto mu nisam ispunio tu zelju.


sl2 istocni front 
Hrvatski zrakoplovci na istocnom frontu u sastavu 369 pukovnije. Bili su stacionirani na Aerodromu Gumrak. Njihovi pothvati usli su u anle njemackog zrakoplovstva. Letjeli su na Messerschmittovim zrakoplovima. Natporucnik Galic odlikovan je Njemackim krizem od zlata. U zracnim je borbama srusil 38 ruskih aviona.

sl3 kameradJedan tatin Kamerad povratnik sa istocnog fronta.
Generalfeldmarschall Paulus kapitulirao je 31. Sijecnja 1943 godine. Kapitulaciju potpisuje u Moskvi u robnoj kuci „UNIMAG“.
Od svih zarobljenika najgori tretman su imali pripadnici 369 pukovnije. Njih su Rusi po najostrijoj ruskoj zimi, bez hrane i tople odjece pjesice tjerali od Staljingrada do Moskve. Tu su ih satjerali na jednu livadu gdje nije bilo nikakovih zgrada ili supa. Da bi se zastitili od hladnoce i ostrog vjetra golim su rukama  kopali rupe. Bila je to osveta Rusa za sve poraze koje su im nanjele hrvatske postrojbe. Prema njemackim sluzbenim izvjestajima zadnja se predala hrvatska “369 pukovnija”, jer su ostali bez streljiva.
Ipak iz “Staljingradskog pakla”, prije kapitulacije, Njemci izvlace 1000 hrvatskih vojnika da udju u sastav novo osnovane divizije “Teufelsdivision” na hrvatskom “Vrazjadivizija” kako bi  svojim ratnim iskustvom pomogli ugusiti  divljanje “Boljsevickih bandi” na prostoru bivse Jugoslavije.

sl4 ndh mornariHrvatska Mornarica. Malo se zna o Hrvatskoj Mornarici za vrijeme NDH. Ugovorom izmedju Mussolinija i Pavelica Hrvatska nije smjela imati oruzane snage u Jadranskom Moru. Da bi zaobisao taj talijanski veto Slavko Kvaternik izdaje nalog za osnivanje dobrovoljcke Hrvatske pomorske legije u Varni na Crnom Moru. 17.07.1941 pocinje obuka i vec 30.09.1941 biljeze svoj prvi ratni podvig.
Nisu imali velikih brodova, ali sa svojim malim brodovima znali su dobro zaprasiti neprijatelja.
Prvi zapovjednik je bio Kapetan Andro Vrkljan, a kasnije ga zamjenjuje Kapetan Stjepan Rumenovic.
U Listopadu 1943 Hrvatska Pomorska Legija je prebacena u Trst i tu se preostali hrvatski mornari razmjestaju na njemackim brodovima.

 

sl7 hrvati u staljingraduHrvatski vojnici u paklu Staljingrada.
U analima povijesti “Bitka za Staljingrad” cita se da su Nijemci najtezu bitku vodili u i oko tvornice “Crveni Oktobar” (Fabrik “Roter Oktober”) . Medjutim to nisu bili Nijemci vec Hrvati.

 

Čingi-Lingi Tanc

Citajuci lijepo napisane i slikama obogacene priloge Zvjezdane i Ivana Santeka upoznao sam jedan dio naseg kraja u kojem nisam nikad bio, a ni u snu nisam slutio da je tako lijep i raznolik.
Pećina „Konjska glava“ iznad Vidovca mi je oduvijek privlacila pogled na putu od Maksimira prema Markusevcu. Nisam ni znao kako se zove ta iz daljine bljeskajuca kamena ljepotica. U mojoj bujnoj masti vido sam u njoj lik okamenjenog konjanika „Polagane Smrti“ iz stripa Andrije Maurovica.  Putem slika na blogu, spoznao sam da je 20 metara visoka stijena Gorsko zrcalo u Trnavi nešto najljepse na Medvednici a Tisova Pec je bio samo pojam, onako samo da Trnovcani iz nje dobivaju vodu kak smo i mi dobivali nasu od Mikulasa. Za Gorscicu sam cul da kraj nje moras proc ak ides pjesice na Mariju Bistricu, a ja se nisam nikad uputil na taj dugacki put.

Moj najdublji prodor u trnavecki kraj je bila Povrsnica. Tamo sam isao sa Stankom Otorepcem Pekovim ili sa Zeljkom Poslonom koji su malom konjskom zapregom, konjem “Sivim”, svako jutro vozili kruh i pecivo za tamosnju prodavaonicu. Uglavnom je to bilo u ljeti za vrijeme ljetnog raspusta kad smo mi klinci iz susjedstva pomagali u Otorepcevoj Pekari.
Ili smo pak isli sa Stefom Pindekom na njegov posjed na Rocicevom Bregu na Zrnetini. Od tamo smo na malim drvenim kolima vozili, repu i burag za  njegove svinje. Najinteresantnija nam je bila voznja tim drvenim kolima. Cetvero nas se moglo sjesti. Onako jedan iza drugog a Stef je sjedio naprijed i nogama drzal rudo kojim je upravljal. Zadnji je imal debelu batinu koju bi, prema nasoj presudbi, trebal gurnuti medju zadnje kotace ak bi trebalo bremzati. Hvala Bogu nismo nikad morali bremzati, a jurili smo iz Meducina prema Trnavi skoro sve do Horvatica. Nezaboravna voznja uz ruzenje drvenih kotaca i nasu vrisku i pjesmu o onda popularnoj pjesmi od Paul Anka “Diana”.

O Dijana volim te
Skini gace molim te,
Ako neces moja bit
onda hojdi lepo vrit
O please stay by me Diana

Ljudi koji su putem prolazili samo su se krizali.

I kod Kormana smo znali doci. Korman Drago je od starih radiaparata napravil radioodasiljac i mi smo se odmah ubacili i poceli nasom zajebancijom na radiovalovima. Za prosle Sisvete smo ja i moja Visnja bili u posjetu kod nasih prijatelja Maje i Garija u Gracanima. Gary je sacuvao moj originalni tekst koji sam pisao rukom za jednu nasu emisiju. Obecao mi je da ce mi napraviti kopiju i poslati je E-mailom.
Kasnije je Dragec imal problema sa policijom, jer naravno stanica „Slobodno Prigorje“ nije bila prijavljena, a mislim da se i nije mogla prijaviti. Bilo je to 1967. godine. Cini mi se da je to bila prva i do danas jedina radiostanica  u markusevackom kraju.

Kasnije smo kao tamburasi ili sa kompletnim OKUD Prigorec nastupali u Bidroveckoj skoli. Bilo mi je interesantno gledati Bidrovcane kako plesu na narodnu glazbu. Sve onako sitnim koracima, brzo se okretali i poskakivali. Cinilo mi se kao da su na baterije. Probali smo ih oponasati ali bez uspjeha. Njihov smo ples prozvali “Cingi-Lingi Tanc” i ponekad u sali uhvatili smo se po dvojica i poskakujuci i vrteci se rekli smo da tancamo “Cingi-Lingi”.

Vas Zvonko Simunjak

 Božićna nostalgija
Bok Ivane!
Evo napisao sam opet nesto iz svog sjecanja. Mislio sam samo onako par recenica, al ono kad pocnes pisat sve se pocinje nizati i nadovezivati da jednostavno ne mozes prekinuti. Znam da ljudi ne citaju dugacke, zamorne tekstove, ali ja pisem ono kak je nekad bilo, kako sam ja to dozivjel i kroz pisanje se vracam u svoje djetinjstvo, svoj rodni kraj, kraj kao da je bio na kraju svijeta, a ustvari tako blizu i onda kada si i sam jako daleko. Cak je i Goethe napisal:
Warum in die Ferne schweifen,
wenn das Gute liegt so Nahe .
Sto bi na hrvatski prevedeno znacilo:
Zasto za tudjinom zudit
ak je dobro tako blizu.

Sa ovom Goetheovom izrekom
zelim tebi i svim citaocima bloga sretan Bozic i sve najbolje u Novoj 2001. Godini
Du sollst nur dein Glueck ergreifen
savjetuje dalje Goethe             /Zvonko Šimunjak/


 

Vrijeme je Došašća
Piše Zvonko Šimunjak
Vrijeme je Dosasca, a Bozic samo sto nije zakucao na vrata. Imam jos toliko “vaznih” stvari i stvarcica da sredim. Hvata me neka nervoza i napetost te se pitam: “Sto si ne uzmem malo predaha, sto ne sjednem i zapalim si jednu svijecu na Adventskom vjencu, i pustim da krene svojim tokom ono sto ne mogu promjeniti, a ono sto mogu ostavim si za kasnije.
Ima vremena” cul sam cesto od starih u mome djetinjstvu.
I uzmem si vremena. I eto smjesten udobno na kaucu, uz casu crnog vina gledam kroz prozor u vrt, osvjetljen i okicen sarenim lampionima po smrekama i raslinju. Snijeg koji pada daje carobnost Visnjinog truda; Da Visnja si je dala puno truda. Mrak se polako spusta, a moja mirnoca hvata ritam disanja i prepusta me mojim mislima. Internetska veza izmedju uma i duse je prekinuta, ostajem “offline” i dusa odlebdi u bozje krilo  otvarajuci mi nove il pak stare svjetove:
Jedna stara uzrecica govori: “Ak dusa svoj mir nadje, otvaraju se drugi svjetovi”

Bozic u svijetu moga djetinjstva pedesetih i ranih sezdesetih godina.

Za Bozic je uvijek bilo hladno. Bar meni je bilo.  Dal zbog slabe zimske odjece ili je stvarno zima bila ostrija nego danas? Ne znam, al ipak mi se cini da je bilo hladnije sa puno vise snijega.
Zimsku smo odjecu dobivali vec za Sisvete. Uglavnom su to bile Bakanđe, cipele na koje nam je Piskač ili Šuco pribijal cveke i potkovice.
Kod poledice su se na noge vezale krampiže ili bi se obicnom krpom obmotala cipela.
Obavezan je bil i zimski kaput; Velik da bude najmanje za dvije zime, a težak valjda da me vjetar ne odpuhne kad malo jace pripuse. Uvijek su me boljela ledja kad sam ga malo duze nosil. Ishrana nam je bila sezonska, sto znaci da u zimsko vrijeme nije bilo velikog izbora. Ispod snjega vadil se matovilec, iz podruma se nosil krumpir i cikla koja je bila zemljom pokrivena. Al je zato bilo je vise mesa.
Danima je cijelim podsljemenskim krajem odzvanjalo jezivo cvilenje svinja. Svaka je kuca imala svoje kolinje. Posvuda velike krvave lokve na bijelom snijegu, a hrpe dlaka i papaka je cekalo juzinu da ih voda odnese.

Uzasno, sa danasnje tocke gledista, al onda, onda je to bilo najnormalnije.

Putevi i staze se nisu cistili od snijega, vec se prtilo po sijegu. Onaj koji je prvi ujutro morao izaci iz kuce napravio je prt prema stali, kokosinjcu, šekretu ili ako je morao ici na posao, prema autobusu.
Kasnije u toku dana kada je snijeg prestao padati svako bi pred svojom kucom napravio siri prolaz naslagao snijeg na hrpu koje su tada stajale sve do proljeca.
Bilo je nekad toliko snijega da ni ralica nije mogla proci. Autobus nije vozio, a oni koji nisu htjeli prtit prema tunelu ostali su u restauraciji. Uz vinjak, kuhano vino, kuhanu rakiju i gemiste nije trebalo dugo da stimung poraste. Bila su to lijepa u bijelo uvijena jutra kad se restauracijom vec u osam sati ujutro orila pjesma.

Ljudi su imali vise vremena za sebe, za Boga i za druge ljude. Vrijeme nije bilo novac, a covjek je covjeku bio covjek.

Predbozicne zurbe nije bilo, a nije bilo ni trgovackog bljestavila. Nekako je duhovna dimenzija Bozica bila jasnija. Ljudi su se vise duhovno pripremali za Kristov dolazak. Postilo se i nije se konzumirala odredjena hrana. Kvatre odnosno prosni dani u adventu su se postivali.
Odgoj djece je bio preko hlacnjaka i sibe -koju si si moral jos i sam donijeti- te preko raznih prica o mrtvacima i duhovima koji su uglavnom camili u pemlici ili na najžu – tamo gdje se cuvala hrana-
Da djeca za vrijeme prosnih dana ne bi dosla u iskusenje te se popeli na tavan i uzeli si kobasice, pricala im se

Prica o Kvatrama   /Napomena urednika: Kvatri u rimokatolika su vremena posta./

“Imbra je bil dobar covek. Volil si je malko popiti kak i si drugi, al isto tak si i dobro pojest. Nije se bas držal božjih zapovjedi, a vu cirkvu isto tak nije precesto isel. Njegva Jaga ga je stalno opominjala i prokazivala mu da ga božja kazna, pre il kesnese, stigla bu.
Jaga je pak bila jake pobožna. Držala se verskih obicaja. Saki den je isla na mejsu, a pred božic, rano jutre u pet vur, na Zornicu.

Za posnih dana, a posebno na Kvatre nije bilo mesa vec uglavnom se jel pori luk, tenfani krupir i kuhali se rezanci sa bažuljom.
Bas na same Kvatre si je Imbra zaželel jeden buncek sa tenfanim krupirom -porog luka nije mogel zmisliti-. Celi dan mu je krulilo vu želucu a na vecer vec nije mogel zdržat i veli ti on svojoj Jagi :
«  Cuj ženo, celi dan samo prdim od rezanca i bažulja ; Ja si moram pojest jen buncek pa kam pukle da pukle. Bum isel za Božic na spoved i zmolil bum ak treba i sto Ocensov i se bu opet vu redu”.
« Naj mužek, strela božja vute pukla. Bus same nesrecu na nas navlekel. Dej se strpi do sjutra”.

Neee, Imbra se nee mogel strpit. Ode u stagelj, zeme lojtru, donese ju vu hižu i popne se na najže.
Jaga, tera je ostala kod lojtre cuje na najžu nekakvo mrmljanje i veli ona Imbri na najžu: “Dej se požuri, nas boju susedi videli i precasnom tužili”.
Sa najža dojde odgovor: “Oglabam, oglabam”.
Pak nakon nekog vrenema: “Dej Imbra, kuj delas tak duge?” Opet z najza: “Oglabam, oglabam”
I trejti put, kak je Jagi postalo se nekak sumnjivo, a mljackanje na najzu sve glasnije, veli ona: “Kriste Bože, priskoci nam u pomoc!”
I z najža, uz veliku buku, pisćenje i ruženje, padne hrpa kostiju. Nisu to bili bunceki, vec su to bile kosti od Imbre, kuj su ga Kvatre oglobale.  
I zato deeco najte ijti za Kvatre na najže po kubase.”

Za Mikulinje su se cistile cipele i stavljale se na obluk. Po noci je dosel sveti Mikula i donesel nam je bombona 505 ili cokoladicu “Zivotinjsko carstvo”. Osim toga tu je i obavezno bila brezina siba. Medjutim sibu nije donel Mikula vec Krampus, a njega smo se jake bojali. Pa kak i nebi kad smo saki cas malo dobili sa sibom. I u skoli smo bili kažnjavani sa packama –crtalom po dlanu- ili ti je vucitelj navlekel uha. Zenske uciteljice nisu bas mlatile, ali si kod njih onda moral stati u vuglu ili u zapecku.

Onda je dosel Badnjak.  Pekli su se kolaci. Uglavnom oni za koje nije trebalo jajca, jer vu zimi kokosi nisu nesile. Makovnjaca, orahnjaca i obavezna tenka gibanica. U rolinu se pekel komad svinjetine, a mi smo imali rac pa se onda napravila i raca sa mlincima. Hm kaj je bilo fino, a mast ti je samo curila niz bradu. Obrisal si se uglavnom sa rukavom od rubace ili vec kaj si imal na sebi. Si smo bili isti i niko se pred nikim nije moral sramit.

Bozic bez bora nije bil Bozic i si su ga morali imati. Znaci svi su isli u lozu, visoko gore sve do ispod Puntijarke. Tam su rasle najljepse jelke. Nije se sjekel mali kržljavi boric , neee  sekli su se vrhovi jela pa si mozete zamisliti kako je izgledala mlada borova suma poslije bozica.

Uzasno, sa danasnje tocke gledista, al onda, onda je to bilo najnormalnije.

Lugari Ščempić i Ferenčak su imali pune ruke posla.
Vu jesen su vrebali babe kuj su nesile lestinju, ne da ih kazne, jer to nije bilo zabranjeno, vec da ih povale  u lestinju.
Sad su u zimi cekali muze da ih vudriju po dzepu. Kazne su bile velike.
Prije Bozica se u zdjelice stavila psenica i zalila vodom. Do Bozica je proklijala i kao simbol obnove zivota stavljala se pod bor. Slama koja je bila simbol Isusova rodjenja u stalici, donijela se u kucu i raspostrla ispod stola po podu:

Sve je imalo nekog smisla i sluzilo je nekoj svrhi.

Jabuke kojima se kitil bor su se pojele, mlada isklijana psenica stavila se van da je tići pojedu, a slama se na svijećnicu nosila u trnac i svaka voćka je dobila malo slame da bi na godinu bolje rodila.
Osim vec spomenutih jabuka bor se kitio raznim nakitom. Ljudi su si sami pravili razna zvjezdice i lamete od staniolpapira. Bilo je i staklenih kugli, a na vrh se stavljal turenj koji se cuval kao obiteljsko blago. 
Najdraži nakit na boru su mi bili cukeri. Zamotani u raznobojni staniol, osvjetljeni plamenim jezicima iz kuse (manja okrugla pec na drva) u vuglu sobe, bljestali su u noci i prizivali me da prekrsim “sedmu bozju zapovjed”. Bilo je to tesko moralno opterecenje za mene, buduceg svecenika.
Jemput, na spovedi, kad nisem imel nis drugog za spovedat rekel sam zupniku da sm kral cuker sa bora i da sam onda u papir od bombona zamotal komad krede koju je pak skoro moj brat Branko progutal.
Svijece koje su se pricvrscivale sa kvacicama za ves palile su se samo kad je zupnik dosel sa svojom ekipom da blagoslovi kucu i ukucane.

Vec odmah na drugi dan Bozica zupnik je napravio plan i objavio ga na velkoj mejsi na koji ce dan  poslije Tri Kralja doci u odredjeno selo. Obilazak je trajal do svijecnice kada se bor rastepel i skuril. Za tu zgodu su se ljudi s


markusevec @ 16:19 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Idemo na izlet
Autor Zvjezdana Šantek  /13.12.2010./
Mala šetnja  Zrnetinom
O samom postanku imenu ovog brijega ne znam ništa. Zašto se baš tako zove a ne nekako drugačije? Da li je to zbog zrnja koje se nekada davno sijalo po ovom brdu? Tko zna?
Nije se teško popeti na ovaj brijeg; ima tu strmih i blagih staza, ima i kolni put do vrha.
S vrha Zrnetine pruža se lijep pogled na sve 4 strane svijeta, a ovaj zimski pomalo je bajkovit i daje svečani ton krajoliku u ovo predblagdansko vrijeme.

zimska idila

Zimska idila, pogled s Zrnetine

konjaka glava

Pogled prema sjeveru, pećina Konjska glava iznad Vidovca

tv odasiljac
Na sjevernom dijelu Zrnetine postavljen je u novi odašiljač za bolji tv prijem, pa ako želimo dobru sliku na našim TV prijemnicima, moramo usmjeriti antene na taj objekt.

hrastina i cikov breg

Hrastina i Cikov breg

dio popovca

Popovec kroz snjegom zametene grančice

U podnožju istočne strane brijega Zrnetina smjestilo se naselje Markuševečki Popovec, a s zapadne strane naselja Markuševečka Trnava i Bidrovec, Iznad Popovca dominira brdo Medvedski breg, iznad Trnave brda Prostiješno i Hrastina a iznad Bidrovca brda Cikov i Vuljarov brijeg. Potoci Bidrovec i Trnava  teku Trnavečkom stranom, a potok Vidovec Popovečkom stranom da bi se u podnožju južne strane brda Zrnetina kod restorana „Dva potoka“ slili u jedan i dalje prema Savi krenuli pod zajedničkim imenom potok Trnava.

jurkovici i toti

Markuševečka Trnava, Jurkovići i Toti u snijegu

mark trnava santeki

Markuševečka Trnava, Šanteki

krizanje v rocica m trnava
Križanje ulice Vide Ročića s ulicom Mark. Trnava

trnava u donjem dijelu
Markuševečka Trnava u donjem dijelu, Horvatići

stara drvene kuca

Stara kuća na Zrnetini

Još ono malo preostalih vinograda koji se nalaze na blažim padinama brda vodi bitku sa šikarom koja polako preuzima vlast i ovdje. Takvo je vrijeme; nema više stoke ,nema potrebe za sijenom, ljudi se trude održavati zemlju koliko mogu, ali uz stalan posao i obaveze to postaje nemoguća misija. Nekada,u rana ljetna jutra, mogao se čuti zvuk kosa koje  britko  režu travu, i osjetiti miris svježe pokošene trave. Danas, ljeti,čuju se uglavnom flakserice koje u duetu s kosilicama stvaraju manje lijep zvuk. Brijeg mijenja izgled i polako se pretvara u šumu, kao i mnoga druga brda u Prigorju.
Nekada bi bio veliki problem ako bi susjed pokosio nečiji mejaš; bilo bi tu svađa, batina pa i sud je nerijetko imao posla s mejašima. Danas bi bili zahvalni da netko pokosi cijelu parcelu. Ne daj Bože da netko tada prekopa mejaš! To je bila još gora stvar, to čak i danas ne bi ostalo nezamijećeno. Ipak, nekolicina ljudi  i dan danas obrađuje svaki dio svojega grunta.
Vrijeme nosi svoje, novo vrijeme- novi običaji i drugačiji način života. Tko zna kako će ovaj krajolik izgledati za  50 godina? Hoće li tu biti šuma ili će možda graditi kakve „urbane vile“ ? Nekako bi mi draža bila prva opcija, ali tko će znati što sve nosi sutra...

 
Idemo na izlet!
Od Trnave preko Mrzljaka do Puntijarke
Autori:  Ivan i Zvjezdana Šantek  /12. 12. 2010/

Jutro je osvanulo hladno, u 8 sati je u Maksimiru izmjereno -5 stupnjeva. Danas nam je bila želja stići do Puntijarke, popularnog planinarskog doma na Sljemenu, i to preko Donjeg i Gornjeg Mrzljaka. Glave su nam prepune hapšenja Sanadera i svih vratolomija kojima nas već godinama „uveseljava“ (čitaj- uništava) naša vrla vlada .Samo da ne bude opet - tresla se brda rodio se miš - .Tako je bilo u prošlosti mnogo puta , a da li će sada biti provedena prava i potpuna istraga, sud i povratak ukradenog? To je pitanje, no odgovor na to pitanje ne možemo dati , ali možemo razbistriti glavu na hladnom i čistom zimskom zraku, pa krećemo na našu ovotjednu stazu. Uz kapelicu Sv. Vida, kao i prošlog puta, krećemo uz branu Trnava do šume Jelovec kroz koju ćemo se  popeti do Jelovečke šije. Krenuli smo negdje oko pola deset.

brana trnava
Brana Trnava

jelovecka suma
Šuma Jelovec
 
Put je zaleđen, što je normalno na ovoj temperaturi, a bolje i da je zaleđen nego da je jako mokar snijeg; lakše je hodati. Uspon kroz Jelovec je dosta naporan jer je naša odabrana prečica najstrmiji dio te šume.

u pozadin isrusena suma
U pozadini srušena šuma

u dolini jurkovici
U dolini Jurkovici, iza Medvedski berg

 No, nekako stižemo do kolnog puta koji presijecamo, te opet idemo stazom kroz šumu. Tu susrećemo planinara iz susjednih Hađića , te nastavljamo dalje u njegovom društvu.

u drustvu je lakse
U društvu je lakše

Prava je štete da ovom stazom ne ide više planinara, a možebitni razlog tome je i porušena šuma i ostavljeno granje i porušena stabla baš na onim dijelovima kojima se nekada nesmetano moglo proći. Zašto je to tako , tko to radi i ostavlja nered iza sebe ,ne znam .
U svakom slučaju , ili kroz teško grmlje, trnje i šipražje, ili zaobilazno putem. Put je zaleđen, što je dobro, ali kako će biti kada se budemo vraćali? Nadamo se da temperatura neće iznad 0 stupnjeva. Snijeg je ovdje nešto viši, ali je suh, pa samim tim i ugodan  za hodanje. Nakon prečice kroz šumu opet smo na putu, te ćemo uskoro stići do Donjeg Mrzljaka. Ovdje su inače, dobri tereni za vrganje, za onoga koji ih  zna tražiti.

pogled na grad, toplana
Pogled na grad: toranj Toplane, kraj Doma sportova

lovacka ceka na putu prema mrzljaku
Lovačka čeka na putu prema Mrzljaku

susret s dugim planinari
Susret s drugim planinarima i razigranim psom

potok mrzljak
Potok Mrzljak

Idemo dalje strmom snježnom stazom prema Gornjem Mrzljaku.

putokaz
Putokaz

izvor gornji mrzljak 

Izvor Gornji Mrzljak

sjenica gornji mrzljak
Sjenica Gornji Mrzljak

Nakon G. Mrzljaka  idemo dalje uz brijeg i nakon petnaestak minuta izlazimo na gornji dio Bikčevićeve staze koja završava točno podno planinarskog doma Puntijarka. Tu se rastajemo
s našim suputnikom i sami se uspinjemo uz kućicu samoće  po vrlo klizavoj ,zaleđenoj stazi
do Puntijarke.


na stazi za puntijarku
Na stazi za Puntijarku

caj na puntijarki
Čaj na Puntijarki

Popili smo naš čaj, a nakon što smo pozdravili neke poznanike, kupili smo vruće štrudle od sira i ponijeli sa sobom. Baš je bila fina!


Natrag idemo stazom prema Danjki .
povratak kuci

Kao i prošli put, kada smo se vraćali   s  Hunjke, pratimo markacije   i odvajamo se za
Markuševec i spuštamo se na Sela. Temperatura zraka je za ova 2-3 sata porasla, te nas je dočekalo blato

blato na selima
Blato na Selima

preostala hrastova suma

Preostala hrastova šuma

Zato smo svakako htjeli izbjeći put prema Ferovcu, te smo se nekako uvukli u onaj gustiš koji inače izbjegavamo. Na jedvite jade smo se nekako iskobeljali iz trnja i šiblja . Drugi puta treba uzeti škare za ruže i malo pročistiti  stazicu jer je šteta da se kroz taj dio ne može proći, a okolo je duži put .Ovako smo se ipak prije spustili na Jelovec, branu Trnava i dalje nastavili putem. Kod lovačkog doma pogledah na sat –bilo je 14.30.
Danas smo naš izlet završili u boljem stanju nego prije desetak dana, biti će snage i za kuhanje, a ni apetita ne manjka! Pozdrav čitateljima!

 
Idemo na izlet! 
Na Hunjku
Autori Zvjezdana i Ivan Šantek /2.12.2010./

Slušajući meteorološku  prognozu sinoć , koja je kazivala da neće biti kiše i da slijedi danas razvedravanje, krenuli smo hrabro prema našem današnjem cilju, a to je Hunjka. Nismo nosili hranu jer smo namjeravali svratiti u planinarski dom Mala Hunjka koji u najmu drži obitelj Mihovec iz Markuševečke Trnave te se tamo počastiti štrudlom i toplom kavom i čajem. Ipak, uzeli smo termos bocu sa sobom; put je u ovim uvjetima doista naporan a znali smo da će zbog snijega i poledice biti i mnogo duži nego inače. Ali koliko duži i naporniji , nismo ni slutili.
Dakle, u 10:00 pješice od kućnog praga, krenusmo uz  kapelicu Sv. Vid , a staza koju pratimo je markirana i nosi broj 23. Prolazeći pokraj lovačkog doma nailazimo na prve poteškoće, a to je sklizak i zaleđen put, te se počinjemo pitati kako ćemo uopće stići gore. Tvrdoglavost  nam nije dala niti pomisliti da se vratimo kući , čak i kad je počela padati sitna kišica već iza brane Trnava. Mislili smo , ma to je prolazno, nije u najavi bila ni kiša ni snijeg  za danas.


kod jurkovica 
Kod Jurkovića

 

lovacki dom

Lovački dom u Trnavi

 

zaledjen put brana trnava

Zaledjen put kod brane Trnava

 

Idemo dalje uz Gorsko zrcalo gdje na trenutak zastajemo .

Gorsko zrcalao zimi 

Gorsko zrcalao zimi

 

Sjenica Gorsko zrco

Sjenica Gorsko zrco

 

Kanjon Novog potoka

Kanjon Novog potoka

 

Tisova peč 

Tisova peč


Uz sam kanjon  Novog potoka penjemo se do Tisove peći i dolazimo do terena koji postaje strmiji. Snijeg koji prtimo , mada mokar, još nije tako težak i  visok u samom početku ovog dijela uspona, ali što više odmičemo snijeg je dublji i napor je veći. Nikakvog traga nema ispred nas, čak niti životinjskih nema puno. Tek tu i tamo pokoji trag divlje svinje ; nažalost, to je slika naših šuma . Sva divljač je praktički istrijebljena! Već dugo nismo vidjeli nikakvu životinju u šumi. U zadnjih petnaest- dvadeset godina , koliko hodamo uzduž i poprijeko Medvednicom, zadnjih par godina  se primjećuje da su životinje u šumi toliko rijetke, da bi lov trebalo zabraniti na više godina, a krivolov drastično kažnjavati.
Uspon na Ornjak, neki ga zovu Hornjak, je jedan od napornijih na Medvednici, a sklizak snijeg i poledica nisu ga sigurno ublažili.

Uspon na Ornjak

Uspon na Ornjak

 

Nema tragova ipred nas

Nema tragova ipred nas

 

Markacija na vrhu brda Ornjak

Markacija na vrhu brda Ornjak

 

Evo nas konačno na vrhu! Sada još preostaje samo onaj dio do Hunjke po putu .Ali, tu je snijeg još viši, a nitko još nije prošao niti ovim putem. Ne preostaje ništa drugo nego prtiti snijeg i dalje ili se vratiti istim putem . Malo jedan hoda naprijed, malo drugi, ali muško  tu uvijek mora puno više potegnuti. Bilo bi bolje da nas je više, ali eto ...

Nije lakoprtiti snijeg

Nije lako prtiti snijeg

 

Čaj ispred stare jele

Čaj ispred stare jele

 

Ovo nas je iscrpilo , a nismo baš u cvijetu mladosti, pa pomalo posustajemo, ali samo na čas.
Ne treba niti reći da niti žive duše nigdje nismo sreli .I konačno ,kad nam je stvarno bilo dosta svega , evo nas na Hunjki. Ali, magla i hladnoća nisu nam dozvolili puno zastajkivanja, pa ulazimo  u  planinarski dom-kod Mikija i Grozdane da se malo ugrijemo.

Konačno Hunjka

Konačno Hunjka

 

Ivan Mihovec čišćnije snijega

Ivan Mihovec, čišćnije snijega

 

Jedini gost
Uz peć

 

Domaćica Grozdana Mihovec 

Domaćica Grozdana Mihovec

 

Nažalost, nema nikakovog prijevoza do same Hunjke, a Tomislavac je  daleko, pa smo prisiljeni vraćati se kroz šumu, pješice. 

 

Natrag preko Danjke

Natrag preko Danjke

 

Mutni putokaz

Markacija Markuševec u magli

 

Ali,kada smo izašli van, snijeg je padao i to jako. Kako se najbrže vratiti doma ? Ako smo došli pješice, moramo tako i natrag, naš je zaključak .Pa kud puklo da puklo. Pozdravljamo se s Ivanom i Grozdanom te odlučujemo krenuti prema Danjki , misleći da će biti lakše  spuštati se ovuda . Staza vodi prema Donjem Mrzljaku, dalje za Njivice ali mi smo skrenuli na raskršću prema Markuševcu. Što se tiče visine snijega, bili smo u zabludi, jer je ovdje još viši. Niti ovdje nitko nije prošao danas , a snijeg pada sve gušći, pa smo žurili koliko je to moguće, a mokri  kompletno. Ne bi bilo dobro da nas ulovi mrak u šumi, a sada su već skoro 2 sata. Vidljivost je bila slaba, tako da je panorama izostala. Idemo markiranom stazom prema Markuševcu te se odvajamo s te staze lijevo, spuštamo se na Sela gdje primjećujemo novo označenu stazu kroz šumu koja nas dovodi do Jelovečke šije .Tu smo se namjeravali spustiti do Jelovca, ali gustiš nam to ne dozvoljava pa moramo ići okolnim putem koji nas vodi prema Jordanićima.

Jelovecka šija

Jelovečka šija

 

Pogled kroz sitnu kišu

Pogled kroz sitnu kišu

 


Prije Jordanića, na Ferovcu mi smo skrenuli lijevo .Inače, taj put je bio prava kaljuža i voda do gležnja , a blato ispod djelomično otopljenog snijega sklisko . Sada pada kiša , jako je sklisko, a mokre jakne nisu ni malo ugodne. One riječi koje su mi tada padale na pamet, a bile su upućene prognostičarima, nećemo ovdje navesti. Spustili smo se  kroz predio zvan Banja do brane Trnava i nastavili po putu  punom ogromnih lokvi vode do Lovačkog doma. Kad smo se okrenuli , vidjeli smo da se gore počelo razvedravati. Dobro je , biti ćemo doma prije 4 sata, poveselili smo se . Pomisao na topli tuš  dala nam je snage da ubrzamo korak te smo  stvarno bili doma do 4 sata... Pozdrav čitateljima bloga!

 
Idemo na izlet     Gorščica u snijegu
Piše: Zvjezdana Šantek, snimke Ivan Šantek
Nedjelja 28.11.2010. “ Nije snijeg da pokrije brijeg nego je snijeg da otkrije/sakrije trag“ kaže narodna mudrost. 
Snijeg je dobro zabijelio Sljemenske staze. Dok je po Markuševečkim bregima jedva pokrio travnjake i šumarke na Gorščici ga je napadalo dobrih 30 centimetara. Čarima prve prave ovogodišnje zimske idile, u brdima iznad Markuševečke Trnave, nije mogao odoljeti ljubitelj prirode Ivan Šantek. Naoružavši se toplim čajem, sendvičima i fotoaparatom hrabro je prtio snijeg do Gorščice i još malo dalje do izvora  Mrzljak. Što je sve snimio pogledajte u nastavku.

snijezni nanosi

Približavavši se Gorščici snijeg je postajao sve viši i viši. Ovo je snimka snijegom zametene ceste prema Gorščici.

borov ipod snijegom
Jelke i borovi pod teretom vlažnog snijega

kaptolska lugarnica
Planinarska kuća Kaptolska lugarnica na Gorščici

skulptura pod snjegom
Gorščica, drvena skulptura pod snijegom

gorscica u snijegu
Još jedan pogled na Kaptolsko imanje i krećemo prema izvoru Mrzlak

putokaz kod izvora mrzljak
Ovaj putokaz nam govori da smo se udaljili 20 minuta planinarskog hoda od Gorščice i da smo u blizini izvora Mrzlak

vrelo mrzljak
Evo ga, tu je izvor Mrzlak (Zagorska strana Medvednice) u narodu poznat pod nazivom Izvor života

zagorje u magli
Na povratku kući napravimo još jednu snimku: Zagorje u magli

 
Idemo na izlet!
Preko Vidovca i Marije Snježne do Lipe Rog
Piše Zvjezdana Šantek,  fotografije Ivan Šantek  /25.11.2010./

Jutro je osvanulo hladno i mrazovito. Rano ujutro temperatura je pokazivala -1 stupanj C, i
začas se temperatura popela do 5 stupnjeva C, dakle nema razloga da ne krenemo do Lipe Rog (705m), koji se nalazi na sasvim  istočnom dijelu Medvednice. Dan je dobar za hodanje;  treba se naviknuti da lijepi topli jesenski dani polako uzmiču pred nadolazećom zimom.

S naprtnjačama na leđima i  odjeveni primjereno ovoj temperaturi od trenutnih 5 stupnjeva C, krenuli smo oko pola 10 ujutro Bidrovečkom cestom prema Vidovcu. Namjera nam je ovaj puta bila stići do Lipe Rog i svakako zastati kod zavjetne kapelice  Marije Snježne. Jutarnji mraz se polako topio pod zrakama sunca, psi uz cestu nas pozdravljaju lavežom a mi prolazimo Površnicom  i tu odabiremo lijevu cestu kojom prolazimo Vidovečkim selima: Kovačići, Komušari, Čigiri, Motiki i Jambrešići koji su, mislim, zadnje selo prije šume. Ovdje, kad je sezona gljiva, mještani skoknu par koraka u šumu  i eto gljiva.

kriz iznad vidovca

Pogled nam je privukao križ koji se bijeli na vrhu jedne stijene i odlučujemo se prvo popeti do njega i baciti pogled na Vidovec . Skrećemo sa puta  na brijeg i stazu koja vodi do križa . Pri kraju staza se sužava , pa je potreban oprez jer je vrlo strmo s obje strane, a i staza je pun kamenja. 

odmor pod križem 

Odmor pod križem. Po godini koja je utisnuta u betonsko postolje, zaključujemo da je križ postavljen 2001. g.

pogled sa stjene 

Pogled sa pećine pored križa, na naselje Vidovec,  je stvarno lijep! Ukoliko  patite od vrtoglavice, ne naginjite se previše.

 

blato ispod lisca
Vraćamo se natrag na put koji je, usput rečeno, izuzetno blatnjav i sklizav, a ispod lišća  je raskvašeno blato i voda pa nije moguće ići onim tempom kao inače kad je suho. Dobra  visoka planinarska cipela je neophodna jer mokrih nogu  ne bi bilo ugodno na ovako niskoj  temperaturi.

 

putokazi
Penjanje uz strmi brijeg zagrijava tijelo maksimalno, ali kad se stane  onda je prilično hladno. Treba pripaziti da se ne prehladimo tako da  nema dužih stajanja. Staza kojom idemo je markirana i nosi broj 27.Evo nas na raskršću  kod putokaza. Još malo i dolazimo do zavjetne kapelice Marije Snježne gdje ćemo se malo odmoriti i popiti gutljaj toplog čaja . Dobro je ponijeti termos bocu s čajem ili kavom.

 

kapelica m snezna

Kapelica je izgrađena 1829. g.za vrijeme župnika Ignacija Ročića, koji je bio župnik župe Čučerje, a rodom je bio iz susjednog Markuševca (napomena urednika: župnik Ignacije Ročić 19.stoljeće, župnik Mirko Ročić 20. stoljeće oba su rodom iz Markuševečkog kraja). Kapelica u današnjem obliku postoji od 1957. g. kada je obnovljena. Ovdje se služi Sv. misa jednom godišnje i to 5.kolovoza. Naravno, za mnoge vjernike katolike koji posjećuju  Mariju Bistricu na njihovim hodočašćima, kapelica Marije Snježne je nezaobilazna postaja za odmor na putu prema najpoznatijem Hrvatskom svetištu Mariji Bistrici. Predio gdje se kapelica nalazi zove se Luščica a iznad nje je vrh Stražnjec (628m) koji je poznat po izvoru gorske pitke vode. Izvor nosi naziv Pod grabom. Iza Marije Snježne još nas čeka samo jedan veći uspon, ali taj je i najnaporniji do sada.

kamen iznad staze 

Na putu prema planinarskoj stazi M1 nalazimo nekoliko lijepih prizora: Kamen iznad staze

pano

I ovaj lijepi pano!

putokaz na stazi m1

I evo nas na vrhu, na  stazi M1 koja povezuje gotovo cijelu Medvednicu, od zapadnog dijela pa sve do sasvim istočno smještene Lipe Rog.

zagorje 

Pogled puca na sve 4 strane svijeta  Na istočnoj i južnoj strani je prilična magla, ali  dio Zagorja se dobro vidi .
 

putokaz kod lipe

Putokaz kod Lipe Rog

kapelica hrvatskih mučenika
Dolazimo do lijepe kapelice na prostranoj livadi. Kapelica je zaključana, nigdje nikakvog natpisa ali znamo da  je to  kapelica posvećena hrvatskim mučenicima.

planinarski dom lipa rog 

I evo nas na krajnoj točki današnjeg izleta, na Lipi Rog koja je smještena na krajnje istočnom dijelu Medvednice. Na slici planinarski dom Lipa Rog . Dom je otvoren vikendom. 

 

Pogled prema Planini Gornjoj

Pored doma postoji Piramida ( metalni toranj) sa kojeg se pruža prelijepi pogled na sve četiri strane svijeta.

 

pogled s piramide na sljemenski toranj

Pogled sa pramide prema Slemenskom tornju


Vraćamo se malo zaobilaznim putem ,ali opet izlazimo na stazu prema Mariji Snježnoj, i dalje prema Vidovcu. Prolazimo dalje istim blatnim i skliskim putem, oprezno, sada već prilično bolnih nogu. Dobro je došla dodatna topla trenirka jer je sve hladnije. 

vidovec u magli

Vidovec u magli - Fotografiranje više nema puno smisla jer je magla sve gušća u nizini i vidljivost nije naročita. U ugodnom društvu jedne  planinarke i njezinog prijatelja (koje smo susreli  nadomak Vidovca), dolazimo do kraja našeg današnjeg puta .Dakle, oko 6 sati ukupno. Puno hodanja, malo odmora i poneka fotografija! Pozdrav čitateljima bloga!

 
  Izleti u prirodu!
Izlet na Gorščicu
Prilog pripremili: Zvjezdana i Ivan Šantek

Lijep i vrlo topao dan (14.11.2010.) za ovo doba godine upravo nas je „nagovorio“ da se uputimo  u brda.
Prvobitni plan bio ja da odemo do Lipe Rog, ali s obzirom da je već bilo podne kad smo pješice krenuli, nije bilo dovoljno vremena da se za dana vratimo, pa mijenjamo plan i krećemo na dobro poznatu rutu – na Gorščicu.

1 pecina konjska glava
Slika 1- Pogled s brane Bidrovec na pećinu Konjska glava koja se sjaji u jesenskom ruhu.
Svako godišnje doba ima svoju posebnu ljepotu, a jesen svojim toplim bojama baš djeluje umirujuće...

2 cebicev mlin
Slika2 - Cebićev mlin u radovima
Na Gorščicu se može doći utabanim planinarskim stazama iz Bidrovca i Vidovca a naša omiljena staza vodi pješice preko brane Bidrovec i dalje uz potok. Na jednom mjestu pregazimo potok, dakako kod višeg vodostaja odustajemo od prijelaza preko potoka, pa nastavljamo radije kroz grmlje i gustiš  do nekadašnjeg Cebićevog mlina koji je trenutno u  kompletnoj  obnovi.

3 izvor zljebec

Slika3 - Izvor Žljebec
Malo dalje putem  dolazimo do izvora Žljebec na kojem mnogi  izletnici natoče vode ili utaže žeđ na licu mjesta. Takva voda već odavna ne izlazi iz naših slavina, nažalost!

4 hraniliste
Slika4 - Srušeno hranilište
Dalje idemo šumskim širokim putem, pa skrećemo desno kroz šumu i dolazimo na stazu. Puno je lišća na tlu,  pa je malo sklisko pod nogama, no, uz nešto malo proklizavanja , dobro napredujemo.
Uz put primjećujemo da je hranilište za srne srušeno. Vjerujem da će prije snijega biti popravljeno.

5 stijena uz stazu
Slika5 - Stijena uz stazu
Sa staze izlazimo opet na put.

6 putokaz
Slika6 - Putokaz
Smjer Vidovec, Bidrovec, Trnava,  vrijeme pješačenja sve je jasno!

drvo s oznakom za kucu
Slika7- Drvo s oznakom za kuću
Koja, kakva, čija kuća? Zna se! Kaptolska lugarnica Gorščica domaćina Jure!

8 krizni hrast
Slika8 - Križni hrast
Već smo kod Križnog hrasta, raskrižja s kojeg se može na tri strane: prema Bidrovcu , Vidovcu, i dalje prema Gorščici i planinarskoj kući.
I evo nas na Gorščici!

9 gorscica livada
Slika9 – Gorščica livada
Livada a na livadi slamnata kućica

10 gorscica kapelica
Slika10 – Gorščica kapelica
Ovdje se u prigodne dane služi i Sveta misa.

11 gorscica kuca
Slika11 – Gorščica kuća
Tu je dobro znani Jura i ekipa koja se brine da izletnici i planinari ne ostanu gladni Znam da se vikendom može naći jela za svakog ponešto, od roštilja, peke, juhe od vrganja, rižoto od trubica ,štrudle itd...Danas je četvrtak , pa ono što je tko ponio sa sobom ,to će i jesti –ako je gladan.

12 put sumom
Slika12 – Umjesto šumskim stazama kući se vraćamo kolnim putem
Malo smo se zadržali, pa krećemo natrag. Odustajemo od prečice i idemo širokim šumskim putem natrag, jer čitavim putem uz put teče potočić i baš je lijepo hodati uz vodu, pogotovo sada kada nema napasnih komaraca.

13 potocic
Slika13 – Ovaj čisti potočić teče i teče.
Spaja se s još jednim i zajedno čine  potok Bidrovec

14 kuca sjenica
Slika14 – Lijepa drvena kuća - sjenica uz potok kod Malih Cebića
I evo nas opet kod mlina i lijepe drvene kuće uz potok, još malo pa smo kod brane Bidrovec.

15 pogled unatrag
Slika15 – Pogled unatrag
Bacili smo još jedan pogled na krajolik  kojim smo prošli.

16 pogled na branu s druge strane
Slika16 – Pogled prema brani
Za planinare koji dolaze iz Zagreba napomena: S druge strane brane je okretište autobusa br. 205 linija Bidrovec – Dubrava. Za nas još par stotina metara i doma smo, vremenski sve ukupno 4 sata. Kratak, lijep izlet!

 
Prvi snijeg u brdima iznad Trnave
       malo snijegaLjubitelji prirode Zvjezdana i Ivan Šantek jučer (27.10.2010.)  su pošli na svoju uobičajenu tjednu šetnju šumom.  S obzirom da je bio lijep i sunčan dan zaželjeli su se popeti visoko sve do Hunjke do popularnog  planinarskog odredišta visoko iznad Markuševečke Trnave. Hunjka leži na nadmorskoj visini 875 m. Sa nje se pruža prekrasan pogled na Hrvatsko Zagorje i na Slovenske planine. Stigavši u gornje dijelove brda Ornjak, na njihovo veliko iznenađenje i radost dočekao ih je bijeli pokrivač. Tu su zastali i napravili ovu snimku koju žele podijeliti sa posjetiteljima bloga Markuševec. /Ivan Ročić/  



 
 
 

 

markusevec @ 16:19 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
 
Ulicama kružim
Ulica Mrzljak u Markuševcu

Piše Ivan Ročić

Još jedan lijep jesenji dan (13. 11.2010.) izmamio me u šetnju prelijepim Markuševečkim krajem. Koliko ljepote i iznenađenja pružaju uske markuševečke uličice najbolje će dočarati pregršt snimaka i kratki komentari uz njih.

markusevec centar
Ovdje u centru Markuševca ulaz je u ulicu Mrzljak. Ne možete promašiti, crkva s desne strane i Caffe bar Rondo s lijeve strane sigurni su orijentiri.

na pocetku
Na samom smo početku ulice Mrzljak. S desne strane vidi se ograda (živica) koja skriva zgrade i veliko imanje Župnog dvora. Usput rečeno sada tu stoluje velečasni župnik Zlatko Golubić.

balog
Na daleko poznata radionica «Balog» za popravak i ugradnju automobilskih bosch diesel pumpi. Osnivač i prvi vlasnik radionice nedavno preminuli gospodin Stjepan Balog bio je angažirani društveno-politički radnik, mecena i dobrotvor. Osobno sam upoznat s izdašnim donacijama kojima je on pomagao kulturno-umjetnička i športska društva  markuševečkog kraja.

gostionica
Gostionica «Mrzljak» radno vrijeme od 12-24 sata. Bilo je pola dvanaest i vrata su još bila zatvorena.

visoki brijeg
Nekad poznata i popularna gostionica Ivakovićevih «Šimunčanka» među mještanima poznatija pod imenom Visoki brijeg. Koliko se nekad tu svadbi održalo, danas više nije u funkciji. Restauracija Markuševec i restoran Dva potoka, preuzeli su primat u organizaciji svadbenih svečanosti.

sitari stara kola
Kontrastno i lijepo starinska dobro očuvana kočija i nova staklena kuća. Vrijedi zastati i pogledati.

kapelica sitari
Lijepo uređena i dobro održavana  kapelica Srca Isusova u Sitarima. Dok smo prolazili jedan muškarac je uređivao okoliš oko kapelice.

galerija
Lijepo uređeno dvorište majstora Vide Sitara u Sitarima. Skulpture u drvu lijepo se uklapaju u ambijent podsljemenskog kraja. Nekad davno, naselje Sitari bilo poznato po mlinovima i naročito po pekarima Sitarima. Tu se pekao kruh, žemlje i pereci koji bi si onda širom Markuševca raznosili u koševima na leđima. Ali ta vremena pereca i koševa su davno iza nas.

 

zadnja kuca

Zadnja kuća u ulici Mrzljak. Sada je rampa na ulazu u šumu visoko podignuta ali zimi kad snježne vijavice i visoki snježni nanosi zatrpaju šumske putove biti će spuštena kako ne bi neoprezni vozači zaglavili na uskim i strmim Sljemenskim cestama.

ulaz u park
Table uporozenja: Park prirode Medvednica, Ulaz Markuševec i prometni znak ispod kojeg piše: Šumske putove koristite na vlastitu odgovornost. Desno ispred tabli nalazi se izvor čiste gorske vode. Ako su Vam se zalihe vode, koje nosite u torbama smanjile, ovdje boce slobodno nadopunite.

kaskade potoka mrzljak
Kaskade potoka Mrzljak. Potok je zasigurno dobio ime po hladnoj «mrzloj» šumskoj vodi a kako ulica kojom prolazimo ide usporedo s potokom, ulica nosi isto ime.

kamenolom
Kamenolom Markuševec je za vrijeme Titove Jugoslavije, odmah poslije završetka 2. svjetskog rata, zapošljavao mnoštvo radnika. Naročito mnogo Bosanaca je tu radilo. Osamdesetih godina prošlog stoljeća kamenolom se modernizirao. Sjećam se, ja  sam u to vrijeme radio u elektrotehničkoj firmi Vlado Ćetković kao projektant-konstruktor. Tadašnja moja firma bila je dobila zadatak projektiranja automatizacije procesa kojeg smo s uspjehom sproveli.

koglica
Ulaz u Paintball «Koglica». Ovdje u brdima iznad kamenoloma možete se zabaviti i rekreirati igrajući se rata. Tu ćete idobiti svu potrebnu opremu za igru, odijela, kacige, oružje i municiju. Naravno, meci umjesto olovne kuglice biti će napunjeni bojom koja će Vas označiti da li ste ranjeni ili mrtvi, ovisno o mjestu razlijevanja boje na vašem tijelu.

osmatracnica
Osmatračnica ili stražarska kućica. U vremenima nakon Drugog svjetskog rata, pećine koje se nalaze nedaleko  ove kućice, bila su spremišta vojne opreme i naoružanja.

pecina2
Ulaz u pećinu. Nebrojeni hodnici unutar pećine koji su nekad služili u vojne svrhe danas su uzgajalište šampinjona.

pecina
Drugi ulaz u pećinu. Domišljati uzgajivači šampinjona  su na nekad zamaskirani ulaz u pećinu sazidali vrlo neuglednu kućicu kako bi se u njoj odmorili nakon naporna rada. Hodnici pećine su strašno vlažni i nisu pogodni za duži boravak ljudi u njima, naprotiv šampinjonima vlaga je neophodna za uzgoj

 
Vincekov breg

Autor priloga: Vanja Radovanović, Nepoznati Zagreb

tablaJučerašnji lijep dan je obavezno trebalo iskoristiti za šetnju po prirodi pa sam se naputio sa klincima i prijateljima na Vincekov breg pored Markuševca. To je tipični južnomedvednički greben koji se odvaja od glavnog hrpta Medvednice tamo negdje pored Hunjke, doseže "civilizaciju" između Markuševca i Markuševačke Trnave, zatim se polako gubeći visinu vuče prema jugu dijeleći ta dva naselja (na tom dijelu se zove Vincekov breg) i, nadalje, dosežući Granešinske Novake, dobiva ime Orehovečki breg, postaje naseljen, sa asfaltiranom ulicom po sebi ... da bi južnije prihvatio Novačku ulicu i s njom se malo-pomalo spustio u ravnicu u Gornjoj Dubravi.
Za šetnju je najpogodniaj varijanta javnim prijevozom: do tramvajskog okretišta u Dubravi dođite kako god znate, a zatim sjednite na ZET-ov autobus linije 205 (Markuševac-Bidrovec) i vozite se do centra Markuševca (do crkve sv. Šimuna). Od tamo nastavite desno po glavnoj cesti za Markuševačku Trnavu još cca 200 m i tamo skrenite desno u ulicu Vincekov breg (ili "ncekov brg" kako nam sugerira oštećena tabla ). Dalje samo uzbrdo, još 7-8 minuta između kuća, i čim ulica dosegne greben i postane ravna tad nestaje asfalta i ubrzo ulazite u prirodu. Makadamska cesta se kreće malo šumom malo između vrtova, voćnjaka, vinograda i livada, tu i tamo se vidi i pokoja vikendica - neke su potpuno zanemarene, a neke dosta lijepe.

ul. v.breg uzbrdo
Pogled uzbrdo u Vincekov breg - tipična podsljemenska uličica. Snimio: Vanja

ul. v. breg nizbrdo
Pogled nizbrdo u Vincekov breg - s pozadinom Medvednice. Snimio: Vanja

sljeme tornjevi
Približena dva medvednička tornja. Snimio: Vanja


Cesta se većinom kreće samim neizrazitim grebenom i tek se tu i tamo makne od njega, a što dalje cesta je lošija da bi se nakon cca 20-30 minuta hoda (na mjestu gdje potpuno ulazi u šumu) pretvorila u kolski put prohodan samo za traktore kojim još imate 15-20 minuta hoda do ulice Štefanovec gdje ponovo možete uhvatiti već spomenuti autobus (stanica kod sportskog centra).

prodajem zemljiste
Netko treba grunt? Snimio: Vanja

kraj asvalta
Klinci na cesti neposredno nakon kraja asfalta. Snimio: Vanja

cvrsta gradnja
Čvrsta gradnja ... i vjerojatno neće biti baš u skladu sa okolišem. Snimio: Vanja

Ono što je zajedničko čitavoj šetnji, od početka do kraja je to da se isplati zaviriti i u pokrajnje kolske puteve koji vam mogu pružiti dosta zanimljivih trenutaka.
Nakon kraja asfalta prvi kolski put desno (vrlo brzo nakon asfalta) vas vodi u ulicu Ivlje pa na Štefanovec i autobus, a slijedeći u ulicu Budanjščak. Vrlo brzo skreće i uski kolski put ulijevo i vodi na ulicu Markuševečka Dubrava i njom se možete spustiti u Markuševečku Trnavu i uhvatiti autobus u Bidrovcu ili pak, uz malko više hoda, u centru Markuševečke Trnave autobus linije 208 koji stiže iz Vidovca. Ako pak od tog pokrajnjeg puta odmah skrenete desno na stazicu uz šumu, ubrzo ćete stići do idilične zaravni okružene šumom i dobro skrivenog vinograda uz koji se nalazi stari VW kombi koji služi kao odlagalište za alat.

mir i tisina
Mir i tišina. Snimio: Vanja

godine su prohujale
Godine su prošle od zadnje kavice na ovoj terasi ... Snimio: Vanja

Nakon toga slijedi odvojak lijevo lagano nizbrdo kojim možete nakon nešto dužeg hoda doći do već spomenutog Orehovačkog brijega i dalje, ako nastavite grebenom, do Dotrščinske ulice pa dalje do Novačke gdje je okretište autobusa linije 230 u Granešinskim Novakima. A ako pak produžite onom prvom cestom i ne skrenete lijevo za Orehovečki brijeg, tad odmah iza toga skrenite desno uzbtrdo i popnite se cca 50 metara i bit ćete nagrađeni sa najljepšim pogledom na cijelom putu: Medvednica vam je kao na dlanu, a na jugu vidite dijelove Maksimira i Peščenice te panoramu u daljini, od Vukomeričkih Gorica nadalje.

vinograd klupe
Ovaj vinograd već dugo nitko nije posjetio. Snimio: Vanja

Nakon tog dijela vidika je sve manje, šuma polako preuzima "inicijativu", cesta se pretvara u šumski put i, kao što sam već spomenuo, priobližava se ulici Štefanovec. Ono što je zajedničko cijeloj ovoj šetnji je da šuma obiluje kestenima (no, ove sezone nisu baš jako krupni ...), a nađe se i dosta kupina - njami!!!

 
 
 

markusevec @ 16:19 |Komentiraj | Komentari: 0
 
“Meni je Prigorje sve!”
Piše Ljubica Pošćić  /28.06.2011/
 
alenSe je tu lepe,
se je tu naše
svud domaći je svet,
budem otišel prijatelu starom,
u najdražu Prigorsku klet.

  Se je tu lepe,
  se je tu naše,
  svud domaći je svet,
  volim tu dojti,
  tu sem ti doma,
  meni je Prigorje sve.
                                                                                           
Moja susjeda Đurđa Hren, poklonila mi je jedan CD,  koji rado slušam, obično nedjeljom, za vrijeme pripremanja ručka. Tako sam i ove nedjelje,  slušajući taj CD, mislima  odlutala u svoj Markuševec, u svoje Prigorje zeleno. A kako i ne bi kad je na tom CD-u  jedna meni tako draga pjesma, a koju sam prvi puta čula, zahvaljujući vašem BLOGU.

Tada  nisam  znala da to pjeva prigorski zet – Dalmatinac.

 U jednom razgovoru sa Đurđom, spomenula sam joj tu pjesmu i da mi se jako sviđa.
“Pa to pjeva moj zet Alen, nabavit ću ti ja taj CD, pa da čuješ i ostale pjesme. On ti je  sam napisao tekst i komponirao tu pjesmu”.
Znala sam da joj se zet – kojeg na žalost, još nisam imala prilike upoznati – bavi muzikom, da ima svoje dečke, sa kojima svira i pjeva po svadbama,ali da je on napisao tu pjesmu, to nisam znala.
I u proljeće ove godine, Đurđa održala svoje obećanje i ja sam dobila taj CD.

CD je stvarno odličan, - pravo domaće - pjesmama je proputovao po cijeloj Hrvatskoj, od Dalmacije preko Like, Sesveta i Prigorja, Zagorjem do Međimurja, violinama iz Podravine, Slavonijom do Posavine i zaustavio se u Zagrebu.

“Meni je Prigorje sve” - u toj pjesmi, Alen je prošao putovima Prigorja,  od Laza  do Šestina, zaustavljajući se kod prijatelja starog,  u najdražoj mu Prigorskoj kleti.

 Prošlo je već pola stoljeća, kako sam i ja prolazila tim putovima.
 Polaskom iz Markuševca, mi mladi, preko Laza, pješačili smo  do  Marije Bistrice i natrag, a naše obavezno zaustavljanje bilo je  kod našeg prijatelja u Trnavi – Pipice.
 Drago mi je kad vidim da i danas, mladi i stariji hodočašće - pješice - na Bistricu.

Sa korpom krizantema na glavi, za Dan mrtvih (Se svete), preko Gračana,  pješačilo se do Mirogoja. Na tramvaj se nije išlo, da se krizanteme ne bi zdrobile, jer su tramvaji uvijek bili puni, a auti su bili pravi luksuz.  Odmorili smo se malo na Tunelu i brzo dalje, da čim prije stignemo i  dobijemo dobro mjesto za prodaju. Budući da tako rano – oko osam već smo bili  na cilju –  još nije bilo kupaca, prikratili smo si vrijeme malim  - fruštikom -  suha šunka, špek, luk i domaći kukuruzni kruh.  Uz to obavezna jutarnja rakijica – šljivovica – naravno, samo za odrasle,  a mlado vino – mošt –  ponekad smo i mi  mladi mogli dobiti čašicu.  Nakon prodaje krizantema vraćajući se natrag,  prikratili smo si put,  vozeći se tramvajem od Zvijezde do Tunela.

Meni je Prigorje sve!
Pozdrav Pigorju - Ljubica Pošćić

Ivekovo školovanje
Piše Ivka Ježić  /22.06.2011./

Evo, nastupili su skolski praznici. Roditelji i djeca, bake i djedi poceli se naveliko spremati na more. Maturalne norijade su prosle, upisi u srednje skole i falkultete blize se kraju. Ulice su opustosile. I ono malo djece koja su bila ponekad vani, nestali su. Sjede ispred televizora ili kompjutera.  Kako smo mi i generacija nasih roditelja prosli skolovanje?

Prvi dan skole malog Iveka
Jednog dana rekao je tata." Ivek, moral bus u skolu". Znao je vec nesto malo pisati sa kamenom na zidu od staglja. Bio je jako znatizeljan, gledao je kako drugi pisu pa je od njih prepisivao.  U kuci nisu imali olovke ili papira. Imali su samo jedan blajstift i tinovku, koje otac cuvao.

Dan prije skole otac je Iveka podsisal, sestra mu je odrezala nokte, morao se dobro oprati,narocito iz uha. Sve je on to uredno napravio jer se veselio ici u skolu. U jutro su ga obukli u najbolju odjecu koju su za njega prikupili. Dobio je od brata i cipele.

Okupilo se mnostvo djece ispred Pucke skole. Na pragu skole pojavio se gospon ucitelj Andrija Sirola i zupnik Josip Rocic. Ivek se od straha skamenio. Nesigurnim koracima krenuo je za njima u ucionicu. Sjeo je u veliku drvenu klupu kraj poznatog djecaka iz Descevca, decki na jednoj strani a curice na drugoj.

Strogim glasom ucitelj Sirola a za njim i zupnik Rocic naredili su djeci da se dignu. Sljedila je molitva i propovijed. Dobio je malu drvenu plocicu i kredu za pisanje. Jako se bojao ucitelja i zupnika, bili su jako strogi,
kaznjavali su batinama. Pozljivo je slusao i trudio se da zapamti svaku rijec.

Isao je tako nekoliko dana u skolu. Dani su postali hladni i kisoviti. Starije sestre i braca obukli se u jutro a za Iveka ako je nesto ili nista ostalo. Zbog toga cesto nije mogao ici u skolu. Bio je jako miran i poslusan,
dobar ucenik. Drugi red (jedinicu) nije nikada dobio. Opetovati razred, zbog cestih izostataka narocito u zimi nije morao. Malu maturu polozio je sa peticom i pohvalnicom. Za skolovanje u Zagrebu nije bilo novaca.

Vrijeme do polaska u zanat, tako je to odlucio otac, raditi ce na zemlji i ici za tezaka. Marjlivo je radio sve sto bi mu naredili, cekajuci da navrsi godine i krene u zidarski zanat. Javni prijevoz iz Markusevca bio je jako rijedak, u jutro i popodne vozio je kamion sa ceradom i to jedanput u smjeru.

Pjesacio je do Dolja, Mihaljevca, kasnije do Tunela i tramvajem do Selske ceste. U skoli se jako dobro  snalazio, ali na radilistima mali "kumek" bio je izlozen raznim sprdacinama. Stari majstori ,kalfe nerijetko su
segrte i tukli. Morao je raditi najteze i najgore poslove, ici po gablec, piti, pusiti i tako dalje. Slali su ga cesto da kupi korak jegerbajsa, hamper stroma i razne bruge bedastoce. Smijali se naravno njegovom neznanju. Jedan zlocesti kalfa prikucao ga je visoko na zid za kaputic sa klanfom. Plakao je i molio da ga skinu, njima je to bilo jako zabavno. Sve je to on strpljivo podnosio i zavrsio je sa odlicnim uspjehom zidarski zanat.

Morao je ustajati jako rano da stigne na posao. Radio je za nadnicu, koja je bila jako mala. Ljeti je cesto hodao bos da sacuva cipele .Malu zaradu podljelio je sa sestram i bracom. Zivio je jako mirno i povuceno pa je tako tiho i mirno u 67-toj godini preminuo.

Lijepi pozdrav i ugodan dan, Ivka Jezic

Mama
Piše Ivka Ježić r. Hadžić /13.06.2011./
Kakvo su djetinstvo imala djeca ranih 30-tih godina, ostavsi bez mame? U cetvrtoj godini zivota ostao je moj tata Ivan bez mame, a u 14-toj bez oca.

Nakon smrti dragog prijatelja osjetio je prvi put zalost, osamljenost, bol u srcu. Vise se nije imao s kim igrati, smijati ili razgovarati. Njegove sestre, otac i braca bili su cijele dane u polju, sumi, radeci da prezive. Za razgovore ili njeznosti nije bilo vremena a na to se nije polagalo bas puno vaznosti.

Djeca su bila vise manje prepustena sama sebi. Djecu se (nerijetko) kaznjavalo batinama. Medu djecom vladao je zakon jacega. Mali Ivek bio je sicusno, jako sramezljivo i osjecajno dijete. Cesto je plakao jer fizickim obracunima nije bio sklon. Zbog toga je bio cesto izrugivan. Decki, muzi ne placeju.

U trenucima usamljenosti na pasnjaku Ferovec, pokusao se svom snagom sjetiti svoje mame. Kako bi bio sretan da je ima, ona bi ga sigurno stitila. Lezeci na ledima u visokoj travi, gledajuci u nebo, tiho je saputao: "MAMA... MAMA"!!

Odgovora nije dobio, povikao je iz sve snage, MAMA ali opet nista. Pokusao se sjetiti njezinog lica, kose,opet nista. Sjecao se samo jednoga njezinoga njeznog dodira. Jednog dana sjedio je ispred kuce, ugledao je Jurekovu mamu. Prisao joj je i sramezljivo je primio za ruku. Ona ga cvrsto zagrli, digne u zrak i njezno poljubi u celo. Ovoj osjecaj do sada nije osjetio, toplinu u srcu, nesto lijepo, skoro je ostao bez zraka. Sabasnim zlasicem upitao je strinu: "Smijem li ja vas zvati mama"? Ivek ja nisam tvoja mama, kuj bi rekli ljudi? Obecavao joj je placuci da bude dobar, ali nije koristilo.Tako su dani prolazili jedan za drugim. Ivek je sve cesce razmisljao o mami.

Plakati se nije usudio jer bi mu se izrugivali, govorili ruzne pogrdne rijeci. Sprdavali mu se. Nasao je utjehu u sumi, u samoci. Zavukao bi se u najguscu sumi te bi najglasnije sto je mogao zvao, MAMA. Zapitavsi oca za izgled mame, otac mu je kratko odgovorio:" Bila je lijepa i dobra".

Kada bi zatvorio oci, Ivek je cesto pokusao predociti sebi svoju lijepu i dobru mamu,bez uspjeha. Cesto mi je o tome pripovijedao i rekao da je imati mamu najvece bogatstvo.

Lijepi pozdrav i ugodan dan
Ivka Jezic

Ova pjesma je napisana davno kad mi je jako nedostajao moj dom. Na slici sestrinstvo u mladjim danima. sestra ivka

Plave sjene /Nostalgija/
Autor Ivka Jezic r. Hadzic /08.06.2011/

U domovini mojoj postoji krajolik jedan.
Malen kao dlan,topao mekan kao san.
Tamo mozes cuti tisinu,
pa i zagrliti pitomu divljinu

Nigdje agacije tako ne mirisu,
a sume mahovinom jos samo tamo disu.

Rosne staze zovu noge bose.
Stare vrbe nad potokom njisu svoje kose.

Samo tamo spavam najsladim snom.
Samo tamo sjene nisu sive,vec u plavom.
Tamo je moj rodni dom.

Lijepi pozdrav

Jurek među zvijezdama
Piše Ivka Ježić /01.06.2011./

Evo još jedna priča koju mi je nekad davno ipričao moj tata Ivek.
Vec nekoliko dana nema Jureka vani. Prije par dana jako je kasljao. Ivek pitao za Jureka njegovu mamu, ali ona samo place i ne odgovara. Kaze smo, betezen je, lezi. Grunta Ivek, bi ga posjetil, pa on mi je najbolji prijatelj. Nikada se nismo posvadali, dobro cuvali nase tajne, igrali se zandara. Krene Ivek da posjeti Jureka, vise nije mogao izdrzati. Dode do vratiju stare drvene kuce i nalukne se unutra.
- Joj Ivek ne nutre, povikala je strina Ljubica, ne smes nutre.
- Zakuj strina?
- Jurek je jako betezen! Bu mrl, ima priljepcivi betek, susicu! Krv pljuje i nemre dihati. Cak smo i doktora zvali iz Zagreba. Doktor je rekel moral bi puno jesti. Masnu hranu, ali mi je nemamo.
Isusek dragi, pa nesme on mrieti, on je moj prijatelj.
Ode Ivek doma, zapitkuje oca.
- Tejta zakuj Jurek mora mrieti?
- Znas sinek tak mora biti, moral bi puno jesti, piti PAS tablete, a to puno kosta.
Slusa Ivek suznih ociju i ne meze vjerovati. Grunta si on kak da mu pomogne? Sjeti se odjendanput, kad bi mu ja dal svoje jelo, da se ne osusi, pa on ima susicu, morti bi to pomoglo?
Uzme Ivek drugi dan komadic kruha, malu pogacicu koju je dobio jucer od strine. Nosi on zavezlja svojem dragom prijatelju. Na pragu ga je zaustavila Jurekova mama.
- Nis vise ne pomaze, prekasno je, nemre vise dihati. Doktor je rekel nema mu spasa.
Sjedne Ivek na prag kuce, te palce i place. S kim bum se igral?

Sutradan rano ujutro probudi Iveka kric, plac i nariekanje.
- Jurek, sinek zakuj si nas ostavil?
Smogne Ivek kasno popodne snage, ude u sobu. U sobi mracno. Na prozorima plahte, zrcalo je pokrito krpom i gori mala svijecica. U jednoj posudi Sveta voda i mala grancica. Lezi Jurek na skolkami, lijepo pocesljan u svecanoj odori. Primi Ivek prijatelja za ruku, malo ga potrese, ali odgovora nema. Jako prestrasen izleti iz sobe.
Kod njega u kuci okupili se svi njegovi ukucani, tuzno sjede i nista ne govore.
- Tejta, tejta, Jurek je mrl! Kam bu on sad isel? Ti si bil jenput rekel, kad nesti mere da ide u nebe.
- Je sinek tak je.
- Kuj bu on tem delal?
Posjedne otac sina kraj sebe na samerlek.
- Ivek, glec, gore na nebu, si vec videl, mesec, zvijezde i sonce.To ti treba sve ljiepe pospremati. Mesec mora zglancati, navecer ga gurnuti van a ujutre ga lijepe pospraviti. Sonce isto tak. Zvijezde bu dobil u kosarici. Mora ih lijepe po nebu posipati, lijepe zglancati da buju lijepe blistale. Bu mu lijepe gore, bil je dober decec, kak si i ti sinek.
Obrise Ivek nos i suzne oci u rukav.
- Tejta ali ja sam sejne tuzen.
- Same ti budi tuzen, moras ga preboljeti.
Ne razumije Ivek, ali ak tejta tak velijju onda je to tak.

Lezao je mrtvi Jurek doma na skolkama dva dana, do sprevoda. Ivek nije imao snage oprostiti se od prijatelja, nositi Kriz, bilo ga strah. Doslo je vrijeme sprovoda. Dosao je vec i zupnik. Polozili su pokojnika u mali bijeli lijes i iznjeli ga u dvoriste. Rodbina i ljudi iz okolnih sela okupili su se oko lijesa. Majka place i nariece, ne moze se od sineka obvojiti. Nakon molitve i posvete zakucali su cavlima lijes. Cetvorica muskaraca dignu lijes na ramena te sprevud, predvoden zupnikom krene put do groblja. Cijelim putem molili se za mir duse maloga pokonjika. Poslije sprovoda okupila se rodbina i selo u kuci na karminama. Na karminama se nesto jelo i pilo. Za pokonjika bi se na stol stavio prazan tanjur.

Nakon nekog vremena otisao je Ivek prijatelju na grob. Nije vise mogao izdrzati, morao mu je nesto reci. Obecao mu da ce svaku vecer gledati u nebu da bi ga vidio. Prekrizi se Ivek, oprosti se i ode kuci.

Gledajuci svaku vecer u nebo, vidjevsi prvu vecernju zvijezdu, mahnuo bi rukom Jureku na pozdrav.
Tako je to radio dugo, dugo....

Bok Ivane!
Javljam se sa jednom pjesmom koju mi je prilikom posjete izrecitiral Štef Ročić Pindek.
Pjesma ima u sebi puno proturatnih elemenata pa sam ju zapisal i sa njegovim odobrenjem možemo je objaviti na blogu.
Pjesma je nastala onaj dan kada su preko Markuševca letjeli JNA avioni i bombardirali TV-Toranj.
Pozdrav
Zvonko Šimunjak /31.05.2011./


KAD BU SE OVE PREŠLE ?

Jenoga su dana nad naše seele
Doletili željezni tići.
Iskoristili su svoje silničke momente,
Hitili su bombu na naš kulturni dom,
Sve su nam uništili , čak i naše instrumente.

Sad mi Šimunski muzikaši
Čepime vu mrzlom rovu i branimo zemlju Hrvatsku
Si mislime i mislime
Kak su to oni,
Toulike ljet,
Nam naudili ljubav bratsku.

Čepime mislime, mislime i čepime.

Ja sam Slavek primaš
Pak kad ove se projde,
A i u duši prebrodim veliku zimu,
Prodal bum ov mrzlji ščap,
prokletu pušku u stare željeze
i kupil si bum novu primu.

Ja sam pak Imbra bračist
A moja je mitraljeta veča i jača
I kad se ove projde
Prodal bum tog vraga za staro željezo
Bum sebi i Dugom
Kupil jenoga brača.

A ja sam Alem, beglajter,
A onim prek sam dve puške zarobil
Pak kad se ove projde i mir se skrasi
Za staro željezo bum ih zdrobil.
Za nekaj penez kaj zato bum dobil
Na Šimunskom bum proščenju
Deklami čislo kupil
Pak nekaj bum i zdečkimi vu bertiji zarajtal
Ostavil si bum sam tolike
Da si morem nazaj kupiti beglajta.

Ja sam Tureš bajsista,
Z granatom sam tenka trefil,
Se onak vu kukurizu odglajsal.
Kad se ove prejde z volima ga bum van zvlekel
Za staro željezo ga prodal
Si kupil bum novoga bajsa.

Stjpan Ročić Pindek ……..(1991)

Piše Ivka Ježić /27.05.2011./

dva muzaRazmisljala sam par dana, pitala nekoliko mjestana, moje ukucane, mlade ljude o temama koje ih interesiraju. Odgovor je uvijek bio isti. Kak je negdar bilo u Markusevcu, o starim obicajima, o govoru i slicno.
Evo za pocetak ispricati cu vam dvije koje mi je pripovjedao, Ivek (moj tata) dijete siromasnih roditelja. Njegova mama, moja baka umrla je u 36-oj god. prilikom 15-og (petnaestog) poroda. Tata i starije sestre odgajale bi ostalu malu djecu. Sedmero djece umrlo je u ranoj djecjoj dobi, od gladi!

 

Na Ferovcu
Moj tata, od rane mladosti cuvao je svinje i krave svima u selu na Gornjoj Njivici na Ferovcu, po potrebi i vislje u brdima. U maloj torbi od domaceg platna dobio bi koricu kruha i komadic suhoga sira, rijetko kada malo speka. U sumi na izvoru pio je vodu i jeo sumske plodove.

Krave je morao na vrijeme dotjerati doma, prije mraka. Bojao se ici po mraku po sumi, klanjcu. Jedna dobra dusa ispricala mu je jednu lijepu pricu koju je on i meni cesto pricao:
„Ivek detece, pazi dobre kad sonce na one strane gore dotekne vrhe drvec, cul bus ciiiissss, jer sonce ti je jake vrouce. Brze priberi krave i bez domov, tak bus dosel na vrieme. Znas Ivek, tam daljeke ti je more i kad sonce dotekne vodu, iste se tak fest cuje ciiissss.“

U to vrijeme Ivek nije znal kaj je more, jos dugo, dugo vremena je proslo dok je videl more. Ja sam, pazljivo slusajuci i gledajuci zalaz sunca isto tako cula ciiiiissss. Iskreno receno, cujem ga uvijek!


Prvi put u Zagrebu
jelacic platz 1880U Descevcu vlada veliko uzbudenje. Ivek pe zutra v Zagreb. Njegova starija braca i otac nosili su svaki mjecec triesce za potkurivanje gospodi u Novu Ves. Nesto malo voca prodavali su na Jelacic placu. Mali kos pripasali su mu na slabasna leda. Cijelu noc nije spavao od uzbudenja, jer Zagreba jos nije videl.

Veselju nije bilo kraja. Ranon zorom krenuli su na put pjesice, preko Bacuna, Mihaljevca, Gupceve Zvijezde u Novu Ves. Bosonog u rubaci i hlacama od domaceg grubog platna sa malim skrljakom na glavi, brzo je koracao za ocem. Stigli oni u Novu Ves. Pozvone oni, a na vratima se pojavi mrska neoprijazna gospodja. Pozdravio je Ivek glasno sa Faljen Isus ali odgovora nije bilo. Gleda on, cudi se zasto mu nije odgovorila, a on ju je tak ljipe pzdravil. Kak je ona to oblecena? Ima sasma drugu obleku, nema ni rubec na glavi! Lijepo obucena gospa uzela je bez rijeci trijesce, platila, porinula malog Iveka grubo na stranu te zalupila vrata.

Preko Kaptola spustili su se na Jelacic plac. Otac i brat nosili su i nesto voca za prodati. Razrogacenih ociju, skoro bez daha gledao je Ivek Zagreba. Sve je to njemu novo, nepoznato. Dirao je rukicama kuce, laterne, sve oko sebe. Stao pred Jelacic bana na konju i nije mu jasno zakuj je tak mrzli.

Kupio mu je tata jedan himpern bonbon, prvi u zivotu. Stavil ga je u usta malo cical, ali bonbon slizav brzo mu je pobegel. Poceo je plakati, nareikati jer on bi ga rad jos duge cical.

Gleda Ivek gleda znatizeljno oko sebe i spazi Gradsku kavanu. Sjede tu ljudi lijepo obuceni i neke pijeju. Zacudjeno se zagleda u lijepe stolice, stolove, njemu nepoznati namjestaj i sve drugo.Tek je bio naucio malo citati tako da je jedva procital natpis. - Tejta kuj je te Gradska kavana? - pitao je oca , koji mu je objasnio koliko je znao, ali Ivek to nije bas razumio. Dosao je blizu ograde, gledao znatizeljno, njemu cudne stvari. Cuo je i neku cudnu muziku. Neki neprijatan covijek (konobar) mahao je rukom da ga otjera ali on to nije razumio. Ostao je stajati i gledati tako dugo dok je otac dosao po njega. - Tejta, a kuj oni to pijeju, neke crnoga iz oni mali loncekov? - Kavu Ivek, kavu sinek piju gospoda! - Isusek kavu kuj je te?. Zakuj drziju loncek z dva prsta a mali tak sprajcaju? - Otac mu na to nije znao odgovoriti.

Pojeli su ono malo kruha i sira koji su sa sobom donjeli i uputili se doma. Ivek se toliko umorio da vise nije mogao hodati. Zato, na Gupcevoj Zvijezdi sjeli su u tramvaj. Prvi put u zivotu. Sjedne Ivek gleda I ne moze vjerovati. - Tejta, gde su konji, kak bu tramvaj isel ? - Na elektriku detece. - Na letriku, a kuj je te? - Struja Ivek,svetle. Sve je to za njega bilo strasno novo i nepoznato tako da vise nije nista pitao a bio je i jako umoran od Zagreba.

Lijepi pozdrav, Ivka Jezic

Oj rakijo !

Autor Zvjezdana Šantek /07.01.2011./

veseljakIako je Jura veliki ljubitelj rakije , on u degustaciju ulazi krajnje sumnjičavo i mora probati barem sedam, osam čašica da bi dao svoju ocjenu o kvaliteti pića.
Kada konačno popije 3/4 litre, onda bi tek možda mogao reći kakova je , samo kada bi mogao govoriti, jer, moć spoznaje = gubitak govora, suvislog . Kada pokušava opisati to što je upravo popio, to nikako ne ide riječima jer odebljali jezik ne da slovima da lijepo izađu kroz usta . Smeta im na razne načine: saplitanjem, guranjem, podmetanjem ili pak samom težinom. Slova tako izlaze izobličena i sasvim neprepoznatljiva. Riječi sastavljene od takovih slova, mogu naravno biti samo takve –izobličene i sasvim nerazumljive. Normalnom ljudskom uhu naviklom na koliko – toliko artikuliran govor , odgonetavanje ovih riječi postaje zadaća ravna dešifriranju hijeroglifa egipatskog pisma ili misija nemoguća.
Povratak kući, nakon takvih „degustacija“ je bio uvijek dugotrajan i nikada jednostavan.
Tako je bilo i ove večeri, to jest noći, jer ponoć je već bila prošla kad je krenuo doma. Hodao je posrčući i teturajući cestom , čak je i pao dva puta ,ali se ipak dizao na klecave i neposlušne noge. Nije baš bio siguran koliko je križanja prošao, a i cesta mu se učinila neobično uska i zavojita. Došavši pred svoju kuću , prvo malo sjedne u travu da odmori umorne noge ,a onda krene prema vratima .Ključ koji nekako uspije izvaditi iz džepa, nikako ne uspijeva ugurati u ključanicu. Pokušava on, ali ključanica tako uporno izmiče da odluči probuditi svoju ženu Jagu (iako je znao da to sa sobom nosi dodatne probleme, ali mislit će o tome sutra).
I kucne on dva ,tri puta ... Ništa...Udari skupljenom šakom jače po vratima, ali opet ništa...
I što sad da radi kada ga Jaga ne čuje da lupa na vrata ? Mora bacati kamenje u prozore trošne kućice ne bi li je tako probudio! Čut će ona svoje, samo kad on ukroti ove svoje neposlušne noge i uđe unutra.
U Jurinoj glavi se tada roje svakojake misli, a sve su nekako povezane s alkoholom. Tako je i sada, dok drmusa već rasklimanu kvaku na vratima uvjeren da je njegova bolja polovica pronašla njegovu sakrivenu zalihu vina i istrusila sve. Koji bi inače bio razlog da ga ne čuje?!
Je, popije on i vina, kad nema rakije ili kad ga časte . Tada često zaspi s glavom na stolu .
Zato i sada u smušenoj glavi jedino objašnjenje za ženin čvrst san je vino. A od rakije, po njegovom uvjerenju, je čovjek budan i spretan ,ma kooo....zmaj...! Evo, upravo kao on sada!
Vidi Jura da se svjetlo u kući konačno upalilo, ali vidi i neka nepoznata lica kako pospano izviruju kroz prozor !-Eee, ovo je zbilja preveć ;nema muža doma jednu večer
i već se usele nekakvi dotepenci! A Jaga ...Briga nju...Mogli bi ju odnesti skup s hižom !
-Jagaa, otpri vrata!- prodere se konačno Jura .
-Jaga , daj otpri ,kaj si se napila da tak spiš! I ko je to pri nami ...hik ! –nerazgovijetnu galamu mu prekine štucanje...
Nakon par sekundi upali se svjetlo pred kućom .
-Kakva Jaga ,pijanec jeden,nema tu nikakve Jage! Ti si skroz promašil hižu, bedak !-javio se muški glas iz kuće.
-Odma prestani kričati i beži doma, ili buš dobil po hrptu!- stiže mu i prijetnja upućena kroz prozor .
Jura se malo lecne, raširi oči s naporom i vidi da je kuća nekako veća ,a sad primijeti ,ta kuća ima žutu fasadu. Čudno ...
Vidi i on sada da to nije njegova kuća, ali kako je došao ovamo, još mu nije bilo jasno.
Ošamućen i iznenađen, promrmlja nerazumljivu ispriku, ili možda psovku i otetura dalje....Ali, noge su i dalje gumene, a glava tako teška ...
-I kak bi ja sad znal gde sam, kad su ti puti tak zmešani !... –mrmljajući sebi u bradu nastavi
Jura svoj teturavu potragu za kućom... i Jagom...I putem koji nije tak zmešan...

 



Ovo je priča koja bi spadala u neka rubna područja našega drušva, kad se malo više zaviri u čašicu događaju se i ovake pomalo trago-komične situacije kakva se dogodila našem glavnom liku Joži koji je zamijenio noć za dan.
Ovakvih i sličnih istinitih priča ima vjerojatno mnogo više nego su neki od nas spremni priznati.

Priče ispod Medvednice Sumrak dana
Autor Zvjezdana Šantek /17.12.2010./

Bila je jesen, a vruće je bilo zadnjih dana kao usred ljeta. Neka sparina se uvukla u kuće i stanove; pravo bablje ljeto!
Josip se vraćao kući s posla, radio je na gradilištu kao zidar i bio je umoran. Umoran od posla umoran od sunca, umoran od sinoćnjeg lumperaja... Uglavnom, bio je umoran kao prebijeni pas. Nikako se nije mogao sjetiti kako je sinoć dospio kući, a niti koliko je popio.
Pa ne može Joža odbiti ljude kada ga počaste, a nije ni on zadnja svinja da ne bi uzvratio!
I tako... negdje kažu -zrno po zrno – pogača, kod Jože je pak bilo – čaša po čaša - lomača, jer, bilo mu je vruće, jako, jako vruće; jedino se toga sjećao.
Sada je samo jedva čekao da legne u krevet i da spava, spava, spava...
Jedva da se skinuo, a već je zaspao snom premorenog čovjeka, snom koji je graničio s bunilom. Spava Joža ,kad odjednom ga probudi truba nekog auta i on jednim okom poviri na sat. Kad tamo - 6 sati!!!
Skoči Joža , prokune budilicu jer nije zvonila u pola 6, obuče se na brzinu i onako neumiven izjuri van, trkom na autobus! Još mu nije bilo jasno kako je toliko spavao pa još jednom prokune prokletu uru. Napipa češalj u džepu i provuče ga kroz kosu ; sve to u turbo brzini.
Sjeti se ipak nekako da žena nije bila u sobi, a nije vidio ni malog Jožeka da spava. Vrag će
ih znati kuda su već odlutali, ali što me nisu probudili, bitange jedne. Sad je bio ljut i na ženu.
Kod mosta u Trnavi sretne jednog svog prijana , brata po vinu i lumperaju, koji ga veselo pozdravi, i pomalo začuđen upita – Kam tak žuriš ,Jožek ?
Joža se lecne na tako glupo pitanje i obrecnu se na prijana, - Na posel , kam bi drugam?!
Josip je bio vrlo savjestan radnik, bez obzira na „druženja“ poslije posla. Mrzio je i samu pomisao da bi mogao zakasniti . On nikada nije kasnio! Za njega je vrijedilo pravilo – bolje doći pola sata ranije nego minutu kasnije. Naravno, ovo pravilo se nipošto nije odnosilo na povratak kući. Posao je posao i on je do toga držao!
Prijan je pak ostao zabezeknuto gledati za njim .
Uđe Josip u autobus i stisne se na sjedalu s rastućom nelagodom i strepnjom. -Sad će mi onaj smrad od šefa krv na slamku piti, znam ja njega ; dupli posao će mi natovariti, taj gad samo čeka jedan krivi korak da me uzme na red... Ali,.. pokazat ću ja njemu ,... pokazat ću ja svima njima, gamadi pokvarenoj !...- i zaškripi snažno zubima . Kako je bio u velikoj brizi i još prilično mamuran od sna, nije vidio da u autobusu nema nikoga od njegovih stalnih ili povremenih jutarnjih suputnika.
Kada je prešao u tramvaj, primjeti on da se nekako jako smračilo, naoblačilo , što li...
-Kako sad to, pa ni kišobran nisam ponio! Pas materi prognozi i vremenu!-ljutio se Joža .
Ali, kada siđe s tramvaja , vidi on...mrači se sve više i više...Kao da će mrak , a tek je rano jutro! Ovdje nešto ne valja ,nikako ne valja..... Pogleda opet u nebo ; sunca definitivno nema, ali nema niti oblaka ... Jednostavno – smračilo se , sasvim se smračilo ...
Oblije ga hladan znoj, srce mu stane lupati sve brže ; imao je pravi napad panike!
Uzalud se pokušavao prisjetiti neke najavljene pomrčine Sunca. Počne sam sebe smirivati ... doći će netko ,netko će objasniti ljudima što se to zbiva. Nekakva civilna zaštita, policija ili
neka služba će uputiti ljude ...nekamo ...nije bio sposoban razmišljati od silnog straha....
Ali, ne, ništa se od toga nije dogodilo ,a sumrak se pretvorio u mrak. Dok se sad nešto sporijim i pomalo teturavim hodom primicao gradilištu koje je bilo u samom centru grada, vidio je skele zaštitnu ogradu, ali, ljudi ... gdje su ljudi? Sve mu se pomutilo od silnog straha i on se nasloni na zid neke zgrade, sav u jednoj vodi...Nije mogao shvatiti ove ljude koji prolaze ulicom !
Idu mrtvi –hladni nekim svojim poslom, a sve je gotovo! Smak svijeta prijeti ,a oni ...kao ovce
hodaju,...kao roboti, niti korak da bi malo rastegnuli! Htio im je viknuti - Dolazi smak svijeta, a vi ,telci jedni , niti korak niste rastegnuli!...
Gospođa srednjih godina, koja je prolazila tuda, pomalo nevoljko, ali ipak upita Josipa da li mu je dobro jer da je strašno blijed .
-Pa , ja, ovaj...ne znam ...nekako jesam, ali gospođo, šta je ovo, šta se to događa, za ime Božje?-propenta Joža pokazujući drhtavom rukom prema nebu.
-Ne znam na što mislite gospodine, meni se čini sve prilično normalno .-žena odgovori ,žaleći što nije samo prošla pokraj ovog čudnog svata.
-Ali gospođo, kako normalno, nije nikako normalno da je takav mrak , kako to može biti normalno? -gotovo je cvilio Joža
Tada žena shvati, nešto po tom njegovom staklastom pogledu, a nešto i po izdajničkom zadahu, da razgovara s nekim tko je zamijenio noć za dan i dan za noć te mu strpljivo, polako govoreći objasni:-Sada je pola osam sati gospodine i sve je potpuno u redu, samo se vi smirite. No, vidjevši da to neće biti dovoljno detaljno objašnjenje, doda :-Pola osam popodne! Večer je , VEČER gospodine, ne jutro...
Žena produži dalje odmahujući glavom , a Josipu je trebalo malo više vremena da te nove informacije nađu put do njegove pomućene svijesti. Eto ,do prije par minuta je bio spreman na najgore, na kraj, a gle sad...Osjeti olakšanje ,ali se začas ponovo zabrine. Tko ga je sve vidio da ide na „posao“ ? Što li će misliti? Morat će izmisliti neki tobožnji fuš, jer ako bi njegovi pajdaši doznali za ovu zabunu, hmm ...ne bi imao mira dok je živ!
I tako, sretan što je preživio sumrak dana, uđe u prvu birtiju gdje se pije s nogu i trgne jednu duplu ljutu da se oporavi od ovog traumatičnog iskustva...
Kraj...

 
 
markusevec @ 16:18 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Idemo na izlet
Od izvora Žljebec preko Pečovja do Gorščice


 Autori Zvjezdana i Ivan Šantek /30.01. 2011./

Hladno nedjeljno jutro (-2stupnja celzijusa), a mi „On the road again“. Opet na našu „novu omiljenu“stazu. Pogled na Pečovje nam je nešto sasvim normalno i svakodnevno jer ga gledamo iz dvorišta kad god se okrenemo prema sjeveru, ali pogled s Pečovja je nešto sasvim drugo. Kako smo prošli puta išli uz pećinu Pečovska stijena (ili Konjska glava) preko Oštreca
na Gorščicu, prošli smo samo gornji, lagani dio staze po Pečovju. Zato sada idemo od početka.
Naše uobičajeno vrijeme za polazak je oko pola 10, pa tako i danas. Idemo uz branu Bidrovec po smrznutom tlu i prolazimo pored mlina koji samo što nije završen; da li će se zvati Cebićev ili Ljutićev,to se još ne zna. U svakom slučaju, ne izgleda loše.
Idemo do izvora Žljebec, a htjeli bismo vidjeti izbliza onu pećinu koju smo fotografirali na kraju prošlog izleta. Par minuta uzbrdo iznad izvora i već smo ispod te stijene. Živimo u blizini a ovdje još nismo bili. Prošli smo tek par desetaka metara ispod, nebrojeno puta, pa je red da malo detaljnije upoznamo i ovaj dio Prigorskog kraja.

Ovo je pećinai znadi zvora Žljebec

Ovo je pećina iznad izvora Žljebec

Razgledavanje
Razgledavanje

Ovo nije 100 posto sigurno
Ovo nije 100 posto sigurno



I tu u podnožju pećine ima puno odvaljenih gromada, a neki dijelovi pećine baš izgledaju kao da bi se baš sada mogli odvaliti; puni su raspuklina i pukotina. Zaobilazimo ovu  veliku stijenu i dolazimo na stazu kojom ćemo se popeti po grebenu do vrha. S obzirom da je zima, vidljivost na daljinu je slaba, ali ako bi čekali proljeće, onda bi se uspavali kao medvjedi. Teško se  pokrenuti kad jednom staneš, pa idemo dok imamo volju. Sa staze u daljini vidimo dio borove šume koja nam je sada, dok se penjemo, s desna...


Velika je ovo pećina
Velika je ovo pećina

Pogled na Male Cebice i branu Bidrovec
Pogled na Male Cebice i branu Bidrovec

Staza je interesantna, planinari kojima su dosadile one dobro poznate i obilježene staze, sigurno  bi voljeli proći ovom .Ovo, ipak nije staza za svakoga; ne treba zaboraviti da se krećemo negdje i samim rubom pećina, pa treba pripaziti! Staza je označena plavim oznakama, ponegdje su i žute točke, pa čak i pokoja ljubičasta, a što konkretno znače, mi nismo uspjeli doznati. Ako netko tko ovo bude čitao, zna više o tome, bilo bi lijepo da podijeli s nama svoje znanje. Da li su to šumarske oznake, zviđačke, nešto treće ...? Uglavnom, nailazimo na takve oznake na mjestima koja zahtijevaju oprez, koliko smo primijetili. Napominjem da ovo nije službeno markirana staza, nije osigurana , pa samim tim je na svakom ponaosob da odluči da li će krenuti tim putem. Za  one malo manje spretne ili starije, nije baš za preporuku.


Staza kamen na kamenu
Staza kamen na kamenu


Pogled odozgo
Pogled odozgo

Ivan je oduševljen
Ivan je oduševljen ovom stazom

Stjenoviti greben koji smo prošli
Stjenoviti greben koji smo prošli

Penjanje se nastavlja
Penjanje se nastavlja

Još nas čeka prolaz po onom hrptu gore
Još nas čeka prolaz po onom hrptu gore

Plave oznake na četveroglavom hrastu 

Plave oznake na četveroglavom hrastu

 

Mali odmor, posvuda plave oznake

Mali odmor, posvuda plave oznake

 

Staza je gore desno

Staza je gore desno

 

Zanimljiva, kamenita staza, s lijepim pogledom, ali danas ja smrznuto tlo pa malo treba pripaziti. Ponegdje si je potrebno pripomoći i rukama da bi se lakše popeli, ali ništa prestrašno.
Pri vrhu,na oko 600 m, počeo je pomalo lepršati snijeg. Evo nas i do ove oznake, a to znači da smo relativno blizu Gorščice.

A sada prema brdu Oštrec

A sada prema brdu Oštrec

 

Kaptolska lugarnica Gorščica 

Kaptolska lugarnica Gorščica

Kratko zadržavanje u Kaptolskoj lugarnici, koja je puna, ali našlo se par mjesta jer smo pretekli jednu grupu planinara nadomak kuće. Malo pojeli, popili, pozdravili poznate face i idemo doma. Razlika u temperaturi vani i u jako zagrijanoj prostoriji rezultirala je jakim rumenilom, pa nam tako ugrijanima hladan zrak vani čak i godi. Idemo na stazu 24, na Cebiće i branu, te smo za  manje od sata na Bidrovečkoj cesti. Još nije ni 14 sati, a obišli smo i fotografirali još jedan vrlo zanimljiv, a ne tako poznat dio našega kraja...
     Pozdrav čitateljima bloga ...

Idemo ma izlet!
Pečovje
Autori Zvjezdana i Ivan Šantek  /23.1.2011./
Ujutro je bilo oko -2 stupnja C, ali uz ledeni vjetar osjećalo se kao da je hladnije. Kako smo željeli posjetiti još jednom stijenu koju smo prošli puta samo kratko obišli, krenuli smo put Pečovja; kroz Bidrovec, Površnicom pa uzbrdo lijevo preko Rovlja do one neobične graditeljske tvorevine, vikendice i vidikovca u jednom, te kroz  gustu borovu šumu koja je vidljiva izdaleka kao zeleni otok usred bjelogorice. Kroz šumu vodi staza. Danas smo krenuli nešto prije pola deset.

 malo snijega

Snijeg u višim predjelima

 

Pogled s Rovlja na Lipu i Rog

Pogled s Rovlja na Lipu i Rog

 

borova suma ispred pecovja

Borova šuma ispred Pečovja

 

vikendica i vidikovac

Vikendica ili vidikovac

 

moze kroz sumu a i okolnim putem

Do pećine se može kroz šumu ali i okolnim putem 

 

Naime, prošli puta nismo imali fotoaparat; slikali smo mobitelom, tako da smo htjeli malo upotpuniti dojam o Pečovskoj stijeni (Konjskoj glavi, Komušarovoj pećini).
Pečovje je dio Medvednice gdje kroz čitavu šumu ima jako puno stijena, što većih, što manjih.
Vrh Pečovja je na 655 m nadmorske visine, a nešto viši je Oštrec sa 737m. Tako kaže naša planinarska karta. Može se lijepo vidjeti zimi i u kasnu jesen da iznad kolnog puta koji vodi od Površnice na Gorščicu ima veliki broj pećina .
Iznad samog izvora Žljebec se nalazi jedna prilično velika stijena, a duž same planinarske staze br.24 , ako njome idemo prema Gorščici vidjet ćemo da se iznad staze, po vrhu hrbta  posvuda nalaze poveće kamene romade. Samim tim hrbtom se također dolazi na Gorščicu, ali jednim malo dužim i zahtijevnijim putem. Kao da se penjete kakvom kozjom stazom, a spuštanje je priča za sebe. Penjanje i spuštanje tom višom, nemarkiranom(službeno)
stazom nije baš za svakoga, tim više što staza nije osigurana pa treba biti u jako dobroj kondiciji i imati kvadricepse u barem vrlo dobrom stanju da se sretno spustite. Neki koji su se spuštali jednom, nikada više ne žele ponoviti to iskustvo. Dakle, Pečovje je, u svakom slučaju dio krajolika koji baš i nije tipičan za Medvednicu. Pečovska stijena koju tražimo samo je najveća i najupadljivija iz daljine, ali u šumi je mnogo malih pećina koje se ne vide od drveća.
Mi se dakle, držimo staze uz borovu šumu i prolazimo dalje. Preko staze nešto dalje je srušeno manje stablo koje smo zapamtili prošli puta. Dolazimo u šumu koja je, u stvari sama po sebi već na vrlo strmom terenu, pa pećina koja se nazire kroz grane izgleda jako visoko. I ovdje je teren pun stijenja i ogromnog kamenja. Treba se uspeti kroz sve to granje do samog podnožja pećine koju jednostavno nije moguće slikati da cijela stane u objektiv (naš). Široka je, a lijevi viši dio je vrlo isturen, desni malo uvučen, pa opet isturen na desnu stranu. Po pećini se penje
bršljan koji ima već prilično jako deblo. I iz same pećine raste drveće, a našla se tu i jedna trešnja, vjerojatno divlja.

u podnozju nekoliko malih stijena

U podnožju pećine ima manjih šupljikavih stijena

 

ivan razgledava desnu pećine

Ivan razgledava desnu stranu pećine

 

 U svakom slučaju, zadovoljili smo vlastitu znatiželju i mogu reći da je ovo lijepo. ali nepristupačno i ne sasvim bezazleno mjesto za obične šetače. Može se reći da ovo, sasvim sigurno, nije mjesto za obiteljski izlet s malom djecom. Ovo je mjesto za avanturiste i radoznalce .

nije los pogled ali sunse udara u oči

Nije loš pogled ali sunce udara u oči

 

Prostrana šupljina u desnoj strani pećine

Prostrana šupljina u desnoj strani pećine

 

Cijela šuma ispod pećine je puna stijena

Cijela šuma ispod pećine je puna stijena. Nakon obilaska podnožja, ovaj puta se vraćamo na stazu  do borove šume i idemo utabanom stazom na vrh pećine.

 

Na stazi prema vrhu - jaglac

Na stazi prema vrhu - jaglac u snijegu

 

 Pećina je po vrhu obasjana suncem, tako da nije tako ledeno. Vjetar je danas neugodan.
Sunce nam malo smeta da napravimo bolje slike, ali što je tu je ...

Pogled borovu šumu ispod pećine

Pogled borovu šumu ispod pećine

 

Pogled na Popovec.Madvedski breg i Zrnetnu

Pogled na Popovec. Madvedski breg i Zrnetnu

 

 

vidovec ispod

Ispod nas Vidovec

 

Planinarka uživa u pogledu

 

Planinarka uživa u pogledu

 

Dalje samo uz brijeg

Dalje samo uz brijeg

 

Nakon vrha opet idemo na onu stazu s koje smo prošli puta primijetili plave strelice i tom stazom nastavljamo do vrha Pečovja. Ovdje ima i više snijega, a pećina svuda koliko ti srce želi; pa i više od toga. Spuštamo se malo, pa se opet penjemo preko Oštreca i konačno se spuštamo  Križnom hrastu. Ovdje smo prošli, u stvari samo gornji dio staze po hrptu Pečovja a onaj malo teži ,donji dio Pečovja smo izbjegli. Uspon je i ovdje naporan i strm, ali nije  neugodan kao taj donji.

Hrast blizanac

Hrast blizanac

 

krizni hrast zimi

Križni hrast zimi

 
Gorščica je sada vrlo blizu, ali kako u posljednje vrijeme jako puno planinara dolazi nedjeljom ovamo, bojim se da opet nećemo naći niti jedno slobodno mjesto za sjesti, a kamoli dva. Vidimo ispred sebe jednu grupu planinara koja ide u istom smjeru, i dolazimo pred lugarnicu baš kad su oni  ušli unutra. Naravno, mjesta niti za lijek .Ništa, kratak predah, čaj iz termosice i šibaj natrag, ali sada kraćim i lakšim putem; stazom 24. Jest da je pri kraju staze klizavo blato, ali uskoro smo kod izvora Žljebec i nastavljamo putem. Točno kod izvora Žljebec, nasuprot u potoku, nemili prizor: netko  je ovdje bacio otpad i smeće! Mislim..., kome je ovo palo na pamet ?!

Barem sada se skuplja glomazni otpad 2 puta godišnje i onda se nađe ovakav „biser“ da dođe odbaciti ovo čudo u park prirode! Nevjerojatno koliko su ljudi bezobzirni! Ovo me je razljutilo. Dalje se vraćamo našim starim putem uz potok i preko brane.

Pećine iznad izvora Žljebec

Pećine iznad izvora Žljebec

 

Pogled unatrag

Pogled unatrag

I dalje je dosta hladno, bez obzira na  zubato sunce, no bilo je i hladnijih dana ...
Slijedeći tjedan se možda uputimo na jednu od naših „starih“staza, Leustekovu ili Bikčevićevu pa malo po vrhu Sljemena. Da se podsjetimo...Nekada smo tamo bili redoviti, ali zadnjih par godina volimo hodati ovim našim, manje poznatim stazama i stazicama.  Pozdrav čitateljima bloga! 

Pećina Konjska glava
Autori Ivan i Zvjezdana Šantek  /19.01.2011./

Premda je jutros bilo mraza na našem dvorištu, temperatura je tokom prijepodneva naglo porasla i mi smo na brzinu odlučili da krenemo opet malo u obilazak našeg kraja. Ovo je, zapravo, neka vrsta izvidnice za pravi izlet, jer smo bez fotoaparata, „naoružani“samo mobitelima.Krenuli smo tek oko 11 sati, ali ja se izgleda, nisam baš  dobro pripremila, jer jakna koju  sam  obukla postala je ubrzo višak i teret. Žaleći što nemam kratke rukave ispod jakne, malo sam zaostala za Ivanom koji ima svoj tempo; nije ga uvijek lako pratiti.

 U jednom od svojih zanimljivih tekstova Zvonko Šimunjak se osvrnuo na naše izlete ovim krajem i nazvao ovu pećinu koju ćemo danas posjetiti „bljeskajuća kamena ljepotica“. Zvonko se prisjetio  Maurovićeva stripa i lika okamenjenog konjanika na kojeg ga je ova pećina asocirala kada ju je gledao iz daljine. To nam je, u neku ruku  bio poticaj da izbliza pogledamo kako u stvarnosti izgleda ova pećina. 

Među domaćim stanovništvom ova pećina dakle ne slučajno dobila naziv Konjska glava. Drugi nazivi, pored naziva Konjska glava su još: Komušarova pećina, Mačja glava, Pečovska stijena ...

Da li joj je uopće moguće prići blizu, u podnožje, pećine nismo znali. Znamo da se na vrh pećine dolazi bez nekih problema, bili smo tu prije desetak dana, ali nismo se tada spuštali ispod stijene, jer smo išli  na Gorščicu. Spuštali smo se natrag preko Pečovja. To je ono lijevo stjenovito rebro koje se djelomično vidi, a dijelom ga šuma skriva. Spuštanje tom stazom je jedna druga priča i ostavit ćemo je za drugi put. Ta je staza po Pečovju inače u planinarskoj karti označena tek isprekidanom linijom, ali planinari ju dobro znaju (staza broj 56). Vrlo je zanimljiva, a izgleda kao mali dio kraškog krajolika na Medvednici. O tome drugi puta, a sada da se posvetimo jednoj od najvećih pećina našeg kraja, Pečovskoj stijeni, Konjskoj glavi ili kako ju već tko zove...
U geološka nagađanja i sastav stijena se ne želim upuštati, nisam stručna po tom pitanju pa ću se ograničiti samo na vizualni dojam koji ostavlja ovo stijenje ..

rovlje

Rovlje  bogato vinogradima  - Cestom kroz Bidrovec i Površnicu  dolazimo do Velikih Cebića. Idemo stazom  broj 25. Ubrzo silazimo s asfalta i dalje hodamo kolnim putem koji prolazi uz klijeti i vinograde. Taj  predio se zove Rovlje.

ni na nebu ni na zemlji

Rovlje obiluje vikendicama. Dolazimo pred ovu neobičnu graditeljsku egzibiciju. Ovo je vikendica i vidikovac u jednom.

 

borova suma

Kroz gustu borovu šumu idemo stazom (ta šuma je ona tamno zelena površina kada pećinu gledamo iz daljine). Kad se prođe ta šuma skrećemo jednom stazom lijevo uz brijeg.

pecina konjska glava

S obzirom da želimo doći najprije u podnožje stijene, moramo se orijentirati sami .Važno je da nam je dio pećine na vidiku. U samoj šumi ISPOD pećine  nema vidljivih markacija. Ovdje je malo nezgodno jer je tlo puno suhog hrastovog lišća koje na strmini punoj krupnog kamena samo klizi pod nogama. U podnožju stijene raste  drveće i grmlje koje ne dozvoljava nesmetan pogled na  pećinu, ali svakako se bolje vidi zimi nego ljeti kada zelenilo još više blokira pogled.

blizu ali blize ne ide

Pogled na pećinu iz podnožja - Ovdje se ljeti  nije preporučljivo provlačiti, jer bi možda mogli uznemiriti kakve zmijice koje ovdje  imaju potpuni mir. Kad zelenilo prekrije granje i tlo, najbolje se držati čiste staze kojom prolazi više ljudi. Ovakva mjesta je najbolje posjetiti zimi, kad nema snijega. Sama stijena izbliza  ne izgleda tako kompaktno kao iz daljine. Kao da se sastoji od dva dijela; lijevi greben je vrlo isturen, a desni dio kao da je malo odvojen i uvučen, pa pretpostavljam kad bi se netko poželio popeti samom stijenom gore, možda bi izabrao desni greben. Donji dio desnog grebena je djelomično prekriven zimzelenim puzavcem.

pecina je vrlo isturena

Pećina je vrlo isturene i uopće ne djeluje plošno kao kad se gleda iz veće udaljenosti. No, drugi puta kada dođemo, obići ćemo još jednom cijelu pećinu i napraviti još nekoliko snimaka, nadam se.

lijeva bocna strana

Sada se penjemo uz lijevu stranu da bi došli na vrh pećine. Na vrh je moguće doći puno lakšim putem, ali htjeli smo baš ovako.
 
šupljina u stijeni

S lijeve strane pećine još jedna mala šupljina u stijeni.

 

Tragovi Dinamovih navijača

Čak i ovako nepristupačno mjesto  privlači neke „navijače“ da baš ovdje izraze svoju pismenu i  likovnu „nadarenost“.

 

oznake na kamenu

plava strelica

Vraćamo se stazom  i primjećujemo plavu strelicu koja upućuje na vrh pećine. Dakle, oprez!

 

natrag kroz borovu sumu

Na povratku  prolazimo uz lijepu borovu šumu. Dalje se vraćamo uglavnom istim putem i opet smo kod vinograda i vikendice.

pogled s pecine, maglovito vrijeme

U posljednje vrijeme nemamo sreće s pogledom, jer je uvijek ili magla ili izmaglica, no ostavit ćemo si zadatak da slijedeći puta  kada bude vedro vrijeme napravimo bolje panoramske snimke.

ljetni pogled

Za kraj, iz arhive izvučena,  jedna ljetna snimka ove doista krasne pećine.

Nismo proveli više od tri sata na ovom izletu, ali, kao što rekoh, ovo je samo prvi dio...
Pozdrav čitateljima bloga!

 

Idemo na izlet! (2)
Autori: Zvjezdana i Ivan Šantek   /29.12.2010./
TRAGOM   KOLARIĆA
Ujutro je  temperatura zraka bila minus 7 stupnjeva celzijusa. Božić je već iza nas, a kao da smo tek okom trepnuli; vrijeme upravo leti! Nakon prošlih blagdanskih dana kojima je dominirao pun stol, nakon svih tih dana provedenih u kuhinji, vrijeme je da se krene u prirodu. To što je vani hladno nije nam  isprika da ostanemo u kući, pa odlučujemo krenuti na današnji izlet. Kamo? Slušali smo više puta od naših starih kako je tridesetih godina prošlog stoljeća, duboko u šumi živio sa svojom obitelji neki  Kolarić koji se bavio drvima i ugljenom, pa smo odlučili potražiti mjesto gdje se nalazila njegova kućica, štalica i ognjište za pravljenje drvenog ugljena..

Krenuli smo oko 10 sati, cestom kroz Gornju Trnavu, pored Lovačkog doma, te nakon brane na potoku Trnava  produžili do Gorskog zrcala.

klupa kod brane
Klupa kod brane

mostic kod gor zrcala
Mostić kod Gorskog zrcala

Prateći tok Novog potoka i planinarsku stazu  koja vodi na Hunjku, hodali smo uz  potok želeći pronaći  put  kojim se dolazilo u šumu po drva, a kojim je prolazila i obitelj Kolarić. Kolarić je vjerojatno došao ovamo iz Gorskog kotara, tako kažu oni koji ga pamte . Zaleđen put i staza uz potok zahtijeva potpunu pažnju zbog kamenja koje je presvučeno ledom, pa dobro pazimo kamo i kako stajemo.

potok iznad gor zrcala
Potok iznad Gorskog zrcala

Nakon što smo prošli pokraj Tisove peći nastavili smo ravno, ne penjemo se lijevom stranom kao kad idemo na Hunjku, nego napuštamo stazu 23, idemo ravno, pa se spuštamo opet do potoka da bismo prešli na drugu stranu. Prelazi se pažljivo. Iskreno, ne bi ovo preporučili nekome tko nije vrlo spretan i navikao hodati po ledu; bolje pričekati  proljeće.
-
nekadasnji putprema kolaricu

Nastavljamo desnom stranom potoka, penjući se uz strmu padinu i nastavljamo puteljkom kojim su prolazili i Kolarići.

putokaz br23
Napuštamo planinarsku stazu br. 23

strmi uspon uzdesnu stranu potoka
Strmi uspon uz desnu stranu potoka

ledene sige
Priroda je nenadmašni umjetnik- ledene sige

Nabujale bujice i odroni zemlje kroz period od više desetljeća promijenili su pomalo tok potoka. To se događa svakog proljeća sa svakim otapanjem snijega, a ni ljetni pljuskovi nisu zanemarivi. Taj put koji je tu prolazio uz potok sada postoji samo u segmentima, a porušenog drveća ima svuda. U Kolarićevo vrijeme, teško da bi i jedno drvo bilo ostavljeno da trune. Kolarić je sa svojim konjićem išao u nabavku jednom tjedno; kupilo se najosnovnije: petrolej, sol, brašno, mast, šibice...Tako je i zimi, kad je on prošao po visokom snijegu ujedno napravio i trag po kojem su onda djeca mogla lakše ići u školu.
-
potok leden ali lijep

Potok leden ali lijep. Spuštamo se opet u sam potok, ukrašen ledenim figurama i kanjonom  dolazimo do mjesta koje smo tražili. Djelić nedirnute prirode koji je ostao nedirnut zbog baš svog položaja .

potok treba preskakati

Traži se siguran prolaz, potok treba prelaziti

. nazire se kraj usjeka

Nazire se kraj usjeka, nebo se plavi


stigli smo
Stigli smo, desno gore proplanak na kojem su živjeli Kolarići

mjesto gdje su nekad zivjeli kolarici

Mjesto gdje su nekad živjeli Kolarići

Prilično daleko u šumi,uz sam potok, maleni je šumski proplanak na kojem je živjela skromna obitelj –Kolarić. Tu negdje je bila mala kućica i štalica, ali danas tu raste grmlje i drveće. Otac obitelji bavio se proizvodnjom drvenog ugljena koji je prodavao zagrebačkim restoranima, a drveni ugljen se koristio i za pegle koje su tada bile u upotrebi. Zarada od prodaje ugljena je vjerojatno bila vrlo skromna, ali i život je bio jednostavan. Puno se i naporno fizički  radilo, drva su se sjekla i pilila ručno; nije bilo motorne pile koja danas olakšava poslove šumskih radnika, iako je taj posao i danas izuzetno težak. Ljudi su bili toliko izmoreni svakodnevnim fizičkim radom da, vjerojatno, čak i da su imali električnu struju, brzo bi s dolaskom mraka zaspali. Kolarići su, vjerojatno, živjeli  slično kao i mnoge siromašne  obitelji na selu. Jedino što su živjeli daleko u šumi. Djeca su brala šumske plodove, prema sezoni. Kao i sva ostala djeca iz okolnih sela. Sve što se moglo iskoristiti ,to se i iskoristilo. Maline, kupine, borovnice, vrganji; sve se bralo i prodavalo  u gradu ili se sušilo za zimu. Teren je bio bogat malinama koje su brali svi, ali je trebalo dobiti dozvolu od šumara.
Sve je to pripadalo Kaptolu koji je ubirao svoj dio. Ljekovito bilje se ubiralo i sušilo te se koristilo u čajevima.
Tu su Kolarići živjeli prije otprilike 60- 80 godina. Teta Magda koja ima 82 godine još se sjeća Kolariičevih djevojčica Sofije, Vidice i Mime. Sa Sofijom  je išla u školu, a Sofija nije kasnila, bez obzira na veliku udaljenost. Jedino kada bi bila velika mećava i visok snijeg ,onda bi boravile kod nekoga u selu. Imali su oni  konja i kravicu, koji su pasli uokolo, a za zimu se prikupilo sijena.
Kažu stariji ljudi, kad pričaju o nekim davnim zimama, da je bilo puno više snijega, da ga je znalo napadati i metar, pa i više .Napravili bi tada najprije staze prema štali, pa onda dalje.
 Na nekom dijelovima današnje šume bilo je čistih livada, sjeno koša, jer je bilo puno stoke i trebalo je skupiti sijena za zimu. Sva kvalitetnija zemlja bliže selima je bila korištena za sadnju i sjetvu  kukuruza, pšenice, krumpira, graha i sličnih kultura. Uzgajalo se sve što se moglo spremati za zimnicu, za kokoši i svinje, a nešto se i prodalo da bi se dobio koji dinar.
Nije puno muškaraca na selu u to vrijeme imalo zaposlenje s redovitom plaćom, a žena još manje.

put od gorscice prema hunjki

Razmišljajući o nekom prošlom vremenu, napuštamo Kolariće i penjemo se uz strminu na kolni put. Uz sam put, još jedan izvor pitke vode ...

usjek novog potoka

Kući se vraćamo putem koji vodi na Bidrovečke štenge, tu prečicom dolazimo na put koji vodi na Ravno. S ove uzvisine bacamo još jedan pogled na usjek kojim teče Novi potok, a koji smo maloprije uzvodno propješačili. 

S Ravna se spuštamo  na Capliće i Vuljarov brijeg i nismo daleko od kuće. Dobro promrzlih noseva, ali zadovoljni jer smo  uspjeli sami sebe nagovoriti da se dignemo iz toplog naslonjača i provedemo  nekoliko sati u prirodi i pokretu. Pozdrav čitateljima bloga!

 

markusevec @ 16:18 |Komentiraj | Komentari: 0
 

Slike barokne kapelice Gospe Anđelske u Markuševcu
Poštovani gospodine Ročić,
šaljem Vam nekoliko slika naše,svima nam drage barokne kapelice Gospe Anđelske (njezine unutrašnjosti).  Također možete vidjeti par fotografija ispred župne crkve Sv. Šimuna i Jude Tadeja. Slike su snimljene na Anđelsku nedjelju 04. 09. 2011.
S poštovanjem, Josip Zdešić.


kapelica oltar

freska na stropu

freska na stropu

na dvoristu ispred crkve

djevojke u narodnoj nosnji

prostenje cesta

Malo više truda
Piše Mirko Tot /12.08.2011./
markusevec centar 2011

Markuševec, pred vratim "metropole", kako neki uzvišuju naš glavni grad, niti malo ne zaslužuje da se tu nalazi. Kako je i u svojem članku spomenula naša mještanka Ivka Ježič, premalo pojedinačnog truda ulažemo u estetiku i ljepotu naših podsljemenskih od Boga danih bisera. Pitomi brežuljci, potoci koji nam prolaze kraj samih prozora, Sljeme koje nam svojim kisikom oplemenjuje pluća.

Grad nam je ispred samog nosa. A Jadran?. Dva sata vožnje. Razbacujemo se našim otpadom i ne smeta nas zapuštenost oko nas. Dobro bi bilo da nam dvorišta budu lijepo posložena, korov oko kuće i pred kućom pokošen ili uništen i da se jednostavno natječemo jedni sa drugima. Čije će biti ljepše?

5. kolovoz  na Gorščici  -  Proslava  dana  pobjede  i domovinske  zahvalnosti 
Piše Zvjezdana Šantek /05.08.2011./
Na Gorščici se i ove godine na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti  održala Sv. misa
na otvorenom kod male šumske kapelice Uzvišenja Sv. Križa. Misu je služio velečasni
Zlatko Golubić, a došao je veliki broj stanovnika Mark.Trnave, Markuševca, Bidrovca,
Vidovca kao i planinara koji su redoviti vikend posjetioci Gorščice. Misa je počela u
11 sati. Najveći broj okupljenih došao je osobnim automobilima, ali bilo je dosta naših mještana koji su došli pješice kao i mi. Nakon mise, uz veći broj janjaca i odojaka s ražnja,
koje je pripremio Jura, domaćin Kaptolske lugarnice nastupilo je narodno veselje. Pića je bilo
raznoga, za svakoga se našlo ponešto, pa su ljudi na trenutak zaboravili na svakodnevne poteškoće i probleme te su se malo opustili na svježem zraku u društvu prijatelja ili susjeda.
Gulaš je  pripremila i dijelila stranka HSP-a, a oni koji su ga probali, pohvalili su ga.
Mi smo otišli kući malo ranije u nadi da ćemo pronaći koju sunčanicu, a zabava na Gorščici je tek bila počela...
Nekoliko fotografija :
Jedna od najljepših paninarskih staza sada je ovakva
Jedna od najljepših paninarskih staza sada je ovakva

Kapelica uzvišenje Sv. Križa
Kapelica uzvišenje Sv. Križa

Sv.misa na otvorenom
Sv.misa na otvorenom

Odmor
Odmor

Nenad je lijepo rspolozen
Nenad je lijepo rspolozen

Dubravka je jedina našla par vrganja
Dubravka je jedina našla par vrganja


Augustin Lukačević iz Markuševečke Trnave čuva najstariju nogometnu loptu u Hrvatskoj
Piše Ivan Ročić /26.07.2011/
nogometnaloptaiz1885Lopta potječe iz 1885. godine kada su je u Hrvatsku donijeli Englezi. Lukačević je loptu naslijedio od svog djeda, a djed je loptu dobio od svojeg očuha.

Lukačević: „U Županji su krajem 19. stoljeća Englezi gradili tvornicu. Da bi u slobodno vrijeme igrali svoju omiljenu igru - nogomet, sobom su ponijeli nekoliko lopti. Nagovorili su i domaće momke da zaigraju s njima. Kako je oko poljane bilo trnja u izobilju, lopta se probušila. Uzeli su novu loptu a probušenu loptu uzeo je očuh mog djeda kojemu je lopta onako probušena i  sklupčana u polukuglu služila kao spremište za razne sitne predmete. Loptu više od 100 godina nasljeđujemo s koljena na koljeno“.

Ispitivanje (testiranje) lopte na starost potvrdilo je gore navedene navode. S obzirom da njegova djeca a ni unuci nisu zainteresirani (emotivno vezani) za loptu, loptu će pokloniti Hrvatskom nogometnom savezu ili Sportskom muzeju u Županji. Danas gospodin Lukačević, zagrebački odvjetnik, čuva loptu u vitrini radne sobe, njeguje je i štiti od propadanja Nivea kremom. 

Čovjek i okoliš
Piše Mirko Tot
Potaknut sam nedavnim člankom glavnog urednika o zapostavljenom spomeniku sudionika NOB-e u centru Markuševca, kao i člankom marljive Zvijezdane o zagađenim potocima u našem kraju. Sve se to događa pred našim pragom i na dohvat naših ruku. Većina ljudi uživa u čistoći i redu i bilo bi dobro da svatko od nas uloži malo truda da okoliš koji je oko nas bude užitak promatrati. Nesavjesno, a pogotovo namjerno zagađivanje i uništavanje okoline i prirode moralo bi se sankcionirati, a svi bi morali posjedovati dovoljno civilne hrabrosti krivca prijaviti određenim institucijama. Računam sa podsmjehom nekih građana na moju zadnju rečenicu, ali druge altenative ne znam.

Što se spomenika tiče, ne znam dali je u međuvremena sređen i osvježen. Opasno je zaboravljati prošlost a još je opasnije, ako se za uređenje spomenika palim partizanima našeg kraja mora posjedovati hrabrost. Jednom smo platili skupu cijenu jer su neki na odorama dičili zadnjim SAMOGLASNIKOM a na glasne i politički sirove njihove istomišljenike niti današnje društvo nije imuno.
Pozdrav rodnome kraju, Mirko Tot

Komentar urednika, odgovor na post
Poštovani kolega,
Drago mi je da si se osvrnuo na zadnje priloge o zagađenim potocima u našem kraju i o  zapostavljenom spomeniku sudionika NOB-e u centru Markuševca. Slažem se s tobom, ponekad je doista potrebno imati građanske hrabrosti  prijaviti nešto nadležnim tijelima pa čak i staviti nešto na blog..
Što se spomenika tiče, smeće sa spomenika  nije niti tada a ni sada počišćeno. Jedan čitatelj, nedugo nakon objave članka o markuševečkim antifašistima, me napao u komentaru najvulgarnijim  riječima, citiram: „J.... ti mrtvu majku tebi i antifašistima itd“. Taj komentar  stajao je  desetak dana na blogu, uklonio sam ga jučer.  Čitatelji koji pišu gadosti i prijete na blogu nisu svjesni da se njihov identitet preko  IP adrese može lako otkriti ako ga se prijavi policiji.
Lijepi pozdrav, Ivan Ročić
Onečišćenja i nebrige za potoke
Piše Zvjezdana Šantek /14.07.2011./
Evo par slika u vezi  onečišćenja i nebrige za potoke ...
nerazgradivi otpad
kornjac usred otpada u potoku
Slike 1. i 1a.  Nerazgradivi otpad u potoku Bidrovec
-
kornjaca u gro planu
Slika 2. Ova kornjača je slikana u potoku Bidrovec, kod veće kaskade u blizini ušća potoka Bidrovec  u potok Trnava, kod Dragecove nove kuće. Kornjača se kupa  u ovom nerazgradivom otpadu, koji su odbacili nemarni mještani ili netko tko radi na gradnji i uređenju  "mlina " kod Malih Cebića u Bidrovcu.
-
mrtvi žaba i zmija u potoku
Slika 3. Mrtve žaba i zmija bačeni u potok Bidrovec, doista neprimjereno.
Dolazeće praznike Markuševec dočekuje ljepši i uredniji uz jednu zamjerku
Piše Ivan Ročić  /21.06.2011./

Pred nama su tri praznika:
22. lipanja Dan antifašističke borbe
23. lipanja Tijelovo
25. lipnja Dan državnosti.

Gradska vlast angažirala je (20.i 21. lipnja) radnike Zagrebačkog holdinga da pred nadolazeće blagdane dotjeraju, ukrase cvjetnim sadnicama središte Markuševca. Markuševečki župnik Zlatko Golubić istovremeno je dao urediti živicu oko župnog dvora samo se nitko nije sjetio da počisti smeće na spomeniku poginulim markuševečkim antifašistima, partizanima kojih se prisjećamo i koje slavimo upravo na sutrašnji dan 22. lipnja.

Slikovni pregled
djeca razgledavaju
Dok radnici (20.lipnja) u hladovini čekaju novu isporuku cvijeća, djeca (Ivan Kirin, Valentino Ročić i Ana Kirin)  razgledavaju upravo zasađene sadnice.

arhitektirazradjujuplan
Glavna arhitektica (20. lipanj) gleda u projekt i daje upute kako rasporediti sadnice koje će uskoro stići kamionom.

novi izgled
Lijepo  - (21. lipanj) novi izgled ugodan oku i ovim mladim šetačima

spomenik u smecu
Ružno - Sutra (22. lipanja) slavimo praznik Dan antifašističke borbe, a spomenik poginulim markuševečkim partizanima,antifašistima, ostavljen je neočišćen u smeću  (21. lipanj).

cist ise ograda
Župnik Zlatko Golubić angažirao je mještanina  (21. lipanj), da uredi živicu oko crkve kako bi župni dvor za crkveni i službeno državni blagdan (23. lipanj) Tijelovo zasjao u novom ruhu.

Komentar: Jeli spomenik antifašistima slučajno ostavljen u smeću?
Antifašistička borba izbavila je svijet od najvećeg zla, genocida, holokausta, rasizma, s kojim se čovječanstvo ikada susrelo. Borba koja je tada vođena spasila je Hrvatsku više no mnoge druge borbe, sačuvala je i proširila njezine granice, osigurala da Hrvati ostanu na pobjedničkoj i ispravnoj strani u Drugom svjetskom ratu. Bila je to borba koju bi Hrvati trebali slaviti jer bi bez nje puno toga danas bilo daleko gore. /tj/

Bliži se Badnjak, treba kupiti Božićnu jelku
Piše Zvjezdana Šantek   /22.12.2010./

markusevec centar bozic

Markuševec u blagdanskom ozračju. Jelka okićena svjetlećim balonima a ispred jelke  ukrašeni veliki adventski vijenac.

crkva markusevec

Markuševec obavijen oblacima dočekuje ovogodišnji Božić i Novu Godinu

cesta prema mrzljaku

Nažalost, južina je otopila snijeg i nije baš posebno lijep ugođaj, ali barem nije jako hladno.

Bliži se Badnjak, dakle, krajnji je čas da se pogleda ponuda jelki i odabere jedna koja će nam krasiti prostor slijedećih nekoliko blagdanskih dana. Tako smo i mi krenuli u centar Markuševca, gdje se prodaju borovi da vidimo što se tamo nudi. Cijene su nas iznenadile, ali kažu dečki da je nabavna cijena ove godine visoka, pa  jedno vodi drugom. No, dobro, jednom je Božić u godini!

razgledavanje borova

Susrećemo susjede koji su ovdje po istom poslu, a i kum Horvatić je navratio, te nam pomaže  u biranju.

Dakle, treba izabrati jelku koja je malo manja od 3m, i da je gusta, pravilna, da pri vrhu nije gola, da ima lijepe duge iglice, itd, itd... Ukratko, savršena jelka! Gledamo neodlučni; teško da samo jedna jelka ispunjava sve naše uvjete, ali izdvojili smo ipak jednu te ju okretali sa svih strana detaljno analizirajući, još uvijek u dilemi.
Našu  neodlučnost primijetila je teta Magda, prolazeći prema stajalištu autobusa. Jelku je promotrila svojim iskusnim okom te dala zeleno svjetlo. Dakle, kupljeno, a dostavit će nam je kasnije doma. Riješivši brigu oko nabave jelke možemo svi zajedno na kavu a poslije nas čeka priprema za Božić; pečenja kolača, spremanje i kuhanje, kićenje kuće i još mnoštvo malih stvari koje će nam Božić i Novu Godinu učiniti lijepim i radosnim.

Sretan i blagoslovljen Božić i Sretnu Novu godinu svim posjetiocima bloga, svim planinarima, šetačima i svim dobrim ljudima ma gdje oni bili!

 
 
markusevec @ 16:18 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
jadranka i suker  Izvan okvira, društveno-političke teme na drugačiji način 
 
Trg maršala Tita
Piše Mirko Tot  /14.10.2011./
Tito i KenedySve veća i glasnija armada, poneki i bivši članovi saveza komunista na spomen Titovog imena kao da hoće isprati svoje stare grijehe, pridružuju se ostalima koji bi komunista Titu najradije sasjekli nasitno, prožvakali i ponovno ispljunuli. Neka u Zagrebu obnove pamćenje oni, čije su suze /i moje/ poplavile grad kad se na Zapadnom kolodvoru otpjevala "Fala". Danas se skoro toga nitko  ne sjeća" čak što više, ima sve više ljudi koji to niječu.. Tito momentalno nije "in". Sve njegove grijehe znaju u tančine, ali jedno nikako da priznaju. Ne mogu da nađu razloga da ga post mortem smjeste u Remetinec za taj komadić vinograda u Kumrovcu, ne znam dali to danas netko obrađuje. Barem mu moramo pripisati "zasluge" da je taj "elitni hotel" na rubu metropole popunjen do zadnjeg ležaja. Čim su drugovi odbacili knjižice i uz veliko "domoljublje" posvetiše se njegovoj ostavštini. Nešto smo mu ipak ostali dužni. Ostavimo mu barem taj trg i nazovimo ga jednostavno "Titov trg" i zaboravimo maršala. Pozdrav rodnome kraju M.T.


Komentar urednika
Piše Ivan Ročić /14.10.2011./
Rekli su:
Treba promijeniti ime trgu
Andrija Hebrang HDZ: Apsolutno sam za promjenu. Sramotno je da se bilo što zove Titovim imenom.
Slaven Letica, sociolog: Iako Tito nije počinio zločin prema mojoj obitelji, Tito je zločinac i treba mu oduzeti trg.
Krešimir Dolenčić, kazališni redatelj: Neprimjerno je da se trg zove po liku koji je izmislio Goli otok.
Antun Vrdoljak, režiser: Čime je Tito zaslužio trg?, jeli Blajburgom i 45-godišnjim terorom, bezakonjem i diktaturom s stravičnim posljedicama.
Goran Jandroković ministar vanjskih poslova, HDZ:   23. kolovoza obilježava se dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Tito je bio diktator.
Ivan Aralica, književnik: Naša je obaveza da osudimo jednako i komunizam i fašizam. Maknuti Titovo ime si ulica i trgova.
Ivo Banac, profesor: J.B.Tito bio je zločinac.
Nedopustivo je postojanje spomenika komunistima.
To je nespojivo sa demokracijom.
Tito je kao diktator dao ubiti ili je tolerirao ubojstva desetaka tisuća ljudi na Bleiburgu i Križnom putu.
Nakon što je pobijedio 1945. na prvim parlamentarnim izborima Tito je uveo jednostranački komunistički režim.
Tokom svoje vladavine dao je zatvoriti tisuće i tisuće političkih protivnika.
Tito je uspostavio tvrdu cenzuru štampe i govora.
Razvio je osobni, kult ličnosti do neslućenih razmjera.

Ne treba promijenit ime trgu
Josip Kregar, gradski zastupnik, SDP:  Mogli bismo učiti od Francuza. Napoleon je bio tiranin, osvajač i imperator ali ga Francuzi ipak slave i nije im na kraj pameti da ga skidaju sa trgova i ulica.
Ljubo Jurčić, profesor: Odluku o tome trebaju donijeti povjesničari u smirenijoj atmosferi.
Davorin Štern, predsjednik NO INA: Tito je dio naše povijesti. Protivim se pokušaju bježanja od sebe samih.
Damir Kain, saborski zastupnik IDS: Ako je tko zadužio Hrvatsku onda je to Tito. Bez Tita Hrvatska ne bi postajala ni danas. Treba mu se odužiti podizanjem spomenika.
Milorad Pupovac, saborski zastupnik: Dajući hrvatskim ulicama imena poput imena Mile Budaka žele se relativizirati povijesne istine i nametnuti neke druge povijesne vrijednosti.
Vjeran Zuppa, dramaturg: Tito je griješio, ali griješimo svi. On je bio izuzetna povijesna ličnost koja zaslužuje trg.
Ivo Goldštajn, povjesničar: Tito je bio pobjednik u ratu koji je Hrvatsku doveo na pravu, pobjedničku stranu. Za njegove vladavine Hrvatska je doživjela društveni i gospodarski procvat kakav se nije dogodio nikad prije a ni poslije njega.
Tito u novoj Jugoslaviji, kronološki pregled: 
1945. godine kao pobjednik u ratu pripojio je Hrvatskoj, oduzevši Talijanima: Istru, Rijeku, Zadar, dio Dalmacije i otoke.
1948. godine rekao je, po cijenu vlastitog života, sudbonosno NE  Staljinu i Varšavskom paktu.
1962. godine Tito, Naser i Indira Gandi osnovali su  Pokret nesvrstanih, pokret koji je odigrao odlučujuću ulogu u slamanju preostalog kolonijalizma u svijetu i smirivanju napetih poslijeratnih odnosa između istoka i zapada.
1972. godine bio je predložen za dodjelu Nobelove nagrade za mir koja mu je za dlaku izmakla. Pri glasovanju nedostajao mu je samo jedan glas!
1974. godine potpisao je Ustav po kojem je Hrvatska dobila pravnu osnovu za istupanje iz sastava SFR Jugoslavije.
1980. godine na njegovu pokopu okupio se najveći broj svjetskih dužnosnika koji su se ikad našli na jednom mjestu. Sa suzama i jaucima ispratili su ga milijuni Jugoslavena.
P.S. Simptomatično je da prvi hrvatski predsjednik Frano Tuđman nikada nije dao ukloniti bistu druga Tita iz predsjedničkog ureda na Pantovčaku, Titova bista i dan danas krasi predsjedničke dvore. 

Crkva i Međugorje
Mirko Tot   /08.10.2011./
Crkva već 30 godina ne zna kamo da smjesti Međugorje. Stvar je prilično zapetljana. Osporiti šestorici mališana da su "vidjeli" Gospu i time razočarati tisuće koji u to vjeruju, a usput pokvariti dugogodišnji trud sposobnih hercegovačkih franjevaca, kojima je pošlo za rukom da iz "viđenja" naprave pravi brend. MEĐUGORSKU VEGETU.
Ili se Crkva mora uhvatiti u koštac sa najvećim mozgovima našega planeta koji zagovaraju "veliki prasak". Vjernici će pitati kako je došlo do "velikog praska". Naravno od Boga! A tko je stvorio Boga? pita se u jednoj svojoj knjizi Daniel Clement Dennett, student Havarda i Oxforda i vodeći zastupnik filozofije uma i nagađa da vjerovanje u nevidljive ili duhovne sile, patuljke u vrtu ili baberoge ispod kreveta nije religija nego praznovjerje.
Pozdrav M. T. 
Komentar na post EUROVISION SONG CONTEST, DÜSSELDORF 2011
Piše Ivka Ježić /21.05.2011./

Citajuci Zvonkovo izvjesce iz Düsseldorfa svakom gradaninu Hrvatske dode da pukne od jala.
Zasto je tako sto u Njemackoj moguce? Njemci nisu arogantni, oni su skromni i vrijedni, disciplina je na visokom nivou.Oni su slobodan narod, to znaci da se pravo gradana postuje, oni mogu slobodno reci svoje misljenje. Politicari se boje javnog isticanja naroda jer ih to nerijetko kosta fotelje.

Kod nas vlada monopol, arogancija, sto znaci da pojedinac komandira a ti hoces neces moras kako ti narede. Mobbing je kod nas cesta pojava. Mobbing je cesti razlog pasivnosti a naravno i rezignacije.

Vecina se boji za svoju eksistenciju, pa suti i trpi te spota. Glas naroda se ne cuje. Bez konkurencije nema nista, nema bojazni. Konkurencija je u Njemackoj velika, samo oni najbolji idu dalje.
Pozdrav, Ivka Jezic

Suđenje u Den Haagu
Piše Mirko Tot /19.04.2011./
den haagU borbi nitko nije uistinu duševno zdrav. Stanje svijesti vojnika na bojiš tu vrlo je uzburkano i javlja se kao neka epidemija ludila koja utječe na sve. Čovjek je zapravo krhko biće i većina drhturi jer ne može savladati ljudsku slabost, prirođeni strah. Postoje neki ljudi koji ga ne osjećaju, ali to su ljudi "čudnog kova". Ispričao mi je razočarani i umorni pedesetogodišnji ratnik. Događaji koji su se desili u Oluji i poslije, nesporni su. Kad je vojnik u najvećem stresu, i konačna pobjeda je na samom dohvatu ruke, djeluje krajne iracionalno, nesvjesno. Pokušava nadoknaditi sva zla koje je do tada pretrpio i rat prelazi u neku vrstu cunamija. Tako su izgledale završnice svih dosadašnjih ratova u povijesti, a pogotovo II. svjetski rat iz naše najbliže prošlosti.
Godine i godine poslije toga, pogotovo ljudi koji takve situacije nisu ponijeli na svoj leđima, ne shvaćaju sudionike, postupke im ne mogu i ne smiju opravdavati i kažnjavaju ih.
U Den Haagu sudilo se za Oluju i događaje nakon Oluje. Tako je barem na početku izlaganja presude sudac napomenuo..
Ima stvari u životu koje je teško samom sebi priznati ili spomenuti, a meni i napisati: Sto ako je sud bio u pravu?. Ako u daljnjem postupku presuda postane pravomoćna moraju snositi posljedice sudske odluke, a ostali građani poštivati odluke suda i povući pouke iz svega toga. Vladi i hrvatskoj diplomaciji veliki je zadatak da tu mrlju sa domovinskog rata svim raspoloživim argumentima ospore, i pritom ne zaboraviti koračenje u budućnost.
Mirko Tot /Zagreb 
 
Crtica iz političkog života Njemačke
Piše Mirko Tot /10.04.2011./
roeslerMožda ovakve teme neće mnogim posjetiocima ovih stranica biti zanimljive, stoga prepuštam glavnom uredniku da o tome odluči. U Njemačkoj, u kojoj, u slozi živi preko 60 nacija, poštujući zakone i pružajući  lojalnost spram države koja im omogućuje zajednički suživot, zbio se ovih dana i mali politički kuriozitet.
Negdje u veljači 1973 godine, za vrijeme američko-vijetnamskog rata, u skloništu za djecu, čije je roditelje progutao taj prljavi, kao i svi ostali ratovi, nalazilo se i malo vijetnamsko dojenče, bez imena i prezimena i točnog datuma rođenja. Bračni par iz Njemačke, bez djece, ali sa željom da imaju jedno, posvojili su to bezimeno malo stvorenje. Obitelj se zvala Rösler i malom dali ime Philipp.
Taj "mali" Philipp Rösler završivši studij medicine i stekavši titulu dr. med. učlanio se u Njemačku liberalnu stranku FDP i kod zadnjih parlametarnih izbora, sa 38 godina starosti, postao ministar za zdravstvo. Svojim liberalnim pogledom na svijet, inteligencijom i finim odgojem, uzdigao se iznad svojih stranačkih kolega, tako da će sada zamijeniti na čelu stranke svojeg dosadašnjeg predsjednika Guido Westerwelle, čija je popularnost naglo pala, a to se i odrazilo na zadnjim saveznim republičkim izborima u dvije, od ukupno 16 saveznih republika.
U modernom i tolerantnom društvu, gdje nije bitna vjera i porijeklo, boja kože ili krvna zrnca, nagrađuju su sposobni i mladi ljudi a za dobrobit cijelog društva. Njegov izgled, vijetnamsko-azijski, nikoga ne smeta da se tome mladom i ambicioznom čovjeku ne povjeri toliki odgovorni politički zadatak.
Pozdrav rodnome kraju M.T.
Zastupnik
Piše Mirko Tot  /02.02.2011./
Ministar obrane Njemačke, Karl-Theodor zu Guttenberg dao je neopozivu ostavku na sve političke funkcije u državi. Taj Njemački aristokrat, diplomirani pravnik i najomiljeniji i perspektivniji političar na momentalnoj političkoj sceni u Njemačkoj, pišući doktorsku dizertaciju u kojoj navodi citate iz literature koja mu je bila potrebna, ne stavljajući to pod navodne znake, ogriješio se u stroga akademska pravila i iz moralnih razloga napustio političku scenu, da ne nanosi političku štetu stranci kojoj pripada i sačuva obraz pred vojnicima kojima je bio nadređen.
Mi, u našoj domovini Hrvatskoj, imamo drugačija "pravila". Tek kada zatvorki stražar uzme ključ u ruke da bi nekome političaru otključao njegovu remetinečku sobicu, tek tada za dotičnog presuda postaje "pravomoćna" i spreman je napustiti svoju dobro plaćenu neučinkovitu stolicu. Čudimo se onda da su nam ulice zatrpane nezadovoljnim pučanstvom i da se ta kritična masa naglo približava temperaturi vrenja. A  što ćemo onda.?
Toliko dva različita svijeta, a samo 4 sata vožnje udaljena jedno od drugog. 
Privatni rad liječnika
Piše Mirko Tot /11.02.2011./
Ako netko odradi svojih osam sati za koje je plaćen i dade maksimum od sebe, jer to je preduvjet da firma prosperira i ima budućnost, poslije toga nastaviti istim poslom nekoliko sati u privatnom aranžmanu, ne vjerujem da bi to bilo pravom, privatnom poslodavcu po volji. Od posloprimca se očekuje da na posao dođe odmoren, trijezan i naspavan da bi ponovno svoje znanje i energiju stavio na raspolaganje firmi koja ga zapošljava. Bolnice su državne  ustanove, financiraju se porezima svih građana onda građanin ima pravo da ga dočeka odmoreni, stručni i naspavani liječnik, inače postoji opasnost da kvaliteta bolničkih usluga trpi na kvaliteti, a i žalosno je da liječnici, uloživši najbolje godine života za studij moraju još naknadno raditi u "fušu" da prehrane obitelj. Solidne place bile bi najbolji poticaji motivaciji liječnika i tek onda se od njih može zahtijevati puni angažman za vrijeme radnog vremena a za dobrobiti poslodavca - države a naročito naroda - pacijenta.
Mirko Tot

Osakaćene ljudske duše
Piše Mirko Tot  /11.02.2011./
"Što vise prolazi vrijeme, obuzima me sve veća tuga zbog beskorisnosti svega toga, ali posebno zbog smrti mojih suboraca. Mislio sam da sam iz svoje glave uspješno izbacio sve strahote koje sam proživio ali sada nakon skoro 20 godina one izlaze iz skrovišta kamo sam ih potisnuo. I to svake noći" priča mi ribič uz mene, na malom holandskom jezeru gdje smo sreli na pecanju. Tu smo se upoznali i popričali na našem hrvatskom jeziku.
" U borbi nitko nije uistinu duševno zdrav. Stanje svijesti vojnika na bojištu vrlo je uzburkano i javlja se kao neka epidemija ludila koja utječe na sve. Čovjek je zapravo krhko biće i većina drhturi jer ne može savladati ljudsku slabost ili osobini strah! Postoje neki koji ga ne osjećaju, ali to su ljudi" čudnog kova", otvori iskrenu dušu Hrvat-ribič, Prirođenim nagonom za samoodržanjem, sa zdravom dozom straha i vojničke sreće pridonijeli su tome da smo se koji puta sreli na malom holandskom jezeru sa velikom dozom optimizma u nadi da nam "zagrize veliki komad". Bio je smješten kod sestre i šogora. Dugo ga ne susrećem, izgleda da se vratio očekivajući radno mjesto koje je izgubio boreći se kao i drugi.
Pozdrav rodnome kraju

 
markusevec @ 16:17 |Komentiraj | Komentari: 0
Njegov majestet "Boletus edulis" (vrganj)
vrganjPiše Mirko Tot  /09.06.2011/
Puno pozdrava mojim mještanima Zvjezdani i Ivanu Šantek, zaljubljenicima u prirodu i vrganje. Istu "manu" ponio sam prije mnogo godina sa sobom, a i moja supruga Barica ostala je neizlječiva.
Njegov majestet "Boletus edulis",naš VRGANJ, taj jedini muški od svih gljiva, lav i gazda, koji nam često zadaje mnogo muke i truda dok ga opazimo. Lukave je prirode. Sad je ovakav, sad onakav. Samo da nas zavara, sakriva se jednom ovdje, drugi puta opet negdje drugdje gdje ga niti ne očekujemo.
Mijenja boju i oblik, a kada ostari, zaželi si svoj mir, pokrije se velikim šeširom da bi se nemoćan i star vratio ponovno majci Zemlji iz koje je ponikao.
Jao "Boletus edulisu" ako ga naše izvježbano oko opazi." Našel sam jednoga"- kao kod zgoditka na lutriji, pretvara se naše zadovoljstvo u pravi krik. Tek umuknemo ako smo kojim slučajem naišli na vise njih. Tu se pritajimo, okrećemo okolo da nam koji slučajno ne izbjegne oku i da netko od ostalih ne opazi našu sreću. I kada nam je kosara puna, važno se pojavljujemo pred društvom. glumeći pravog specijalistu. Nisi rekao niti "keks" i evo ga u tavi. Kuhinja zamiriši po šumi i čistoj prirodi, a on može poskakivati i "cvrčati" u tavi kolika mu je volja, dok ga prelijeno jaje ne smiri do kraja.
PS:
U našem Hrvatskom jeziku muškog je roda. Oblik i boja te gljive ovisi o vrsti drveća u susjedstvu gdje iznikne. Tako u hrastovoj sumi izgleda drugačije nego u borovoj ili smrekovoj šumi. Radi toga samo dobri poznavatelji svih oblika i boja nemaju problema prilikom sakupljanja te jestive delikatese.
Ima mnogo teorija o pojavljivanju i rastu te jedinstvene sladokusice. Do danas uzgajivačima gljiva nije pošlo za rukom patvoriti taj jedinstveni šumski plod, posebnog okusa i mirisa.
U sjevernijoj Evropi pojavljuju se tek početkom rujna i do kasno u jesen. U Njemačkoj, u kojoj je sve normirano i određeno, smijete ponijeti iz sume najviše dva kilograma - za osobnu potrošnju. To se skoro nikada ne kontrolira, ali zakon postoji i za to.
Pozdrav rodnome kraju

 

PUNI MJESEC I USKRS
Piše Mirko Tot /22.04.2011./
plavi planetNekoliko milijuna godina vjerno nas prati. Neumorno oblijeće nasu planetu niti ne znajući kakovu ulogu mu odrediše stari mudraci. Mjesec, taj prirodni satelit naše Zemlje, dobio je već početkom  četvrtog stoljeća "zadatak" da svake godine nama katolicima "odredi" dan slave Isusovog uskrsnuća.
Katolički praoci na jednom koncilu početkom četvrtog stoljeća odrediše da se Uskrs slavi prema putanji Mjeseca oko Zemlje. Kada je na našoj planeti dan točno dugačak kao i noć, na sjevernoj polukugli je PRVI DAN PROLJECA. Ove godine se zbio 20.ozžujka. Prvi PUNI MJESEC u proljeće imamo u ponedeljak 18.travnja i PRVA NEDJELJA poslije punog mjeseca, 24. travanj, je USKRSNA NEDJELJA. Tako jednostavno, i za sva vremena svih Rimokatolika diljem svijeta, osim nekih istočnih kršćana koji upotrebljavaju drugi kalendar.
I upravo zbog te konstelacije, prvi dan proljeća i prvog PUNOG MJESECA u proljeće, desilo se da Uskrs već 152 godine nije bio tako kasno kao ove godine.
To nama u svetom Šimunu nipošto ne smeta, da na taj najveći praznik nas katolika, ne odemo na Uskrsnu misu, poslije na kavicu u obližnji kafić, a narezana domaća šunka sa mladim lukom, i tvrdo skuhana domaća jaja, čekaju pripremljena u kući. A ako se i "domaća kaplica" slučajno nade u blizini, imamo razloga da zahvalimo Isusu na uskrsnuću i PUNOM MJESECU koji nas i dalje prati u tome beskrajnom prostoru.

Sretne Uskrsne blagdane i pozdrav rodnome kraju
M.T.

 
Večernjakova domovnica
Piše Mirko Tot /17.03.2011./
bad homburg Bad Homburg - Dvorac i vrtovi

Bad Homburg, lijepo, i već stoljećima poznato lječilište evropskih careva i ostale aristokracije, bio je 12.3. 2011. domaćin velikog iseljeničkog skupa Hrvata. Grad se nalazi sjeverno od Frankfurta i na samim obroncima gorja Taunus, a ujedno je i GRAD PRIJATELJ sa našim lijepim Dubrovnikom. U organizaciji Večernjeg lista-inozemno izdanje, i pod pokroviteljstvom Ministarstva obrazovanja i kulture Republike Hrvatske, dodjeljivale su se nagrade i priznanja popularnim hrvatskim iseljenicima pod nazivom "Večernjakova domovnica".Od nogometaša profesionalaca, pa do naših poznatih pjevača i glumaca koji djeluju izvan domovine kao i naših amaterskih klubova. Bili su predloženi i izglasani od čitalaca Večernjeg lista. Mojoj supruzi i meni, pripala je čast da budemo pozvani, /260 kilometara daleko od mjesta življenja, /makar naša popularnost doseže samo do našeg kućnog praga. Ali, kao već desetljećima vjerni čitalac Večernjeg lista, a neki puta i nezgodan kritičar "odužila" nam se redakcija Večernjaka, na čemu im zahvaljujemo.

Uz bogati i interesantni večernji program, bez mahanja stranačkim iskaznicama i političkog mudrovanja, pokazalo se da se i na ovakav način možemo družiti jedni sa drugima. Uz nazočnost gradonačelnika Bad Homburga i našeg gradonačelnika Dubrovnika,/ jako sličan našem pokojnom Stefu "Pipici"/ prisutni su bili i ambasador Rep. Hrvatske iz Berlina, ministar Mesić iz Zagreba kao i nekoliko voditelja konzularnih predstavništva. Predstavnici Katoličkih misija kao i još neki Hrvati, poznati svojim djelovanjem u njemačkom javnom životu isto nisu izostali. U samom centru grada i uz već iz 19.stoljeca poznati park, kojim su se šetao, nitko drugi već osobno njemački car Wilhelm II. čiji je dvorac u neposrednoj blizini njemu služio kao ljetna rezidencija, nalazila se sala koja je ugostila nas 600 Hrvata kao i priličan broj Nijemaca-uzvanika većinom javnih radnika i političara.

Uz veoma bogati i raznovrsni "švedski stol", dobrom kapljicom crnjaka iz Konavljanskih podruma, i odličnom glazbom, ostala nam je ta večer u lijepom i ugodnom sjećanju, a gospodin Stipe Puda- glavni urednik inozemnog izdanja, s kojim cesto komuniciram, neki puta i veoma polemički, obećao nam je poziv i za slijedeću godinu.
Pozdrav rodnome kraju
M.T.

 
Helgoland
Piše Mirko Tot  /04.02.2011./
Helgoland, najistureniji je njemacki otok u sjevernom moru, 50 kilometara udaljen od kopna sa veoma bogatom i burnom prosloscu.
1720 godine nakon velike olujne plime razdvojen je na dva dijela, jedan ravni i pjescani a drugi dio okomit kao klisura i nastanjen. Na manjem pjescanom otoku koji jedva viri iznad mora-nadmorka visina na najvisoj tocki je 2 metra - nalaze se 3 poletno-slijetne i veoma kratke asfaltirane piste okrenute u vise smjerova radi cestih promjena pravca vjetra tako da prilikom slijetanja pilot ima mogucnost prizemljiti se uvijek protiv vjetra, inace bi pista bila prekratka i avion bi zavrsio u moru. Da bi na otok mogao doci vlastitim avionom potrebno je najmanje 100 sati letackog iskustva zbog specificnosti otoka. Nas mladi sin Igor i ja posjetili smo 18.lipnja 2010. avionom - dvosjedom taj jedinstveni otok. Meni je to bio treci let na taj otok.

Do 1890 godine otok je pripadao Engleskoj a u zamjenu njemacke kolonije Sanzibar Englezi predali otok Njemackoj. Vec u samom pocetku II. svijetskog rata, prosinca 1939 godine engleski bombarderi prvi puta napadaju otok a vec u svibnja 1940 i po drugi puta, nakon toga Hitler nareduje da se u stijenama iskopaju bunker- sistemi za zastitu stanovnistva. Pred sam kraj izgubljenog rata 1945 godine izaslanici otocana pokusavaju otok predati Englezima kako bi bili zasticeni od totalnog razaranja iz zraka zbog cega su od Gestapo-a svi likvidirani par mjeseci prije same kapitulacije Hitlerove Njemacke, nakon cega svi otocani napustaju otok da bi spasili zivote.       Englezi 1946 sa 6.700 tona dinamita unistavaju sva sklonista u zidinama sagradena od otocana.To je do danas najjaca podzemna ekspozija konvencionalnim nacinom.

1949 njemacki parlament jednom zamoldbom okupacionim snagama koji su bili stacionirani u Njemackoj moli da se otok ponovno vrati Njemackoj sto ovi i odobravaju i nakon toga pocinje ponovno naseljavanje otoka. Otok je "okicen" sa bezbrojnim antenama kojima su NATO snage mogle kontrolirati citavi zracni prostor sjeverne Evrope. Danas je otok nastanjen sa oko 4.000 otocana koji se jedva mogu obraniti od tisuce turista koji dnevno, a pogotovo vikendom velikim brodovima sa kopna dolaze na jednodnevni izlet koristeci bescarinski soping koji je odobren otoku i tako omogucava ekzistencija otocana.

Pilot i kopilot prilikom leta

Pilot i kopilot prilikom leta

Pogled iz aviona Schwapheim
Pogled iz aviona Schwapheim

Aerodrom Langeoog
Aerodrom Langeoog

Autoput prolazi ispod rijeke Ems
Helgoland - Autoput prolazi ispod rijeke Ems

Helgoland - Igor i Mirko
Helgoland - Igor i Mirko

Helgoland - Igor Tot
Helgoland - Igor Tot

Helgoland - Mirko Tot
Helgoland - Mirko Tot

Južna strana otoka, more skoro poravnato s kopnom
Južna strana otoka, more skoro poravnato s kopnom

Helgoland - Mirko Tot
Helgoland - Mirko Tot

Helgoland - Pogled na glavni otok

Helgoland - Pogled na glavni otok

 
Moji strastveni hobiji
Avioni
mirko tot avion

Ovim hobijem bavim se već 27 godina i ako me zdravlje i dalje "miluje" nastavit ću još par godina.
Puno pozdrava,  Mirko Tot


Jedrilice
mirko tot jedrilica

Najljepši užitak kod letenja je jedrenje. Sam sa sobom, bez buke motora, ja i dragi Bog iznad mene.

Ova jedrilica, model LS4, visoke aerodinamične kvalitete sposobna je da sa 1000 metara visine jedri 46 kilometara u daljinu zahvaljujući konstrukciji krila sa jako malim otporom zraka. Poliječe se sa vitlom, oko 900 metara dugom ćeličnom sailom koja se na jednom kraju poletne staze namotava na jedan kolut ili sa vućom aviona. 

Polijetanje sa vitlom je prilično "veselo". Uspon je nagli tako da si za 25 sekundi na 350-400 metara. Da bi se ostalo u zraku dulje vremena, nekad i po nekoliko sati, potrebne su dobre vremenske prilike. 

Oblaci zvani kumulanti koji se u skupinama stvaraju na nebu, pokazatelji su vertikalnog strujanja zraka i to od dolje prema gore. Kod idealnih prilika, visoka baza oblaka, mogu se postići i visine do 3 tisuče metara nadmorske visine. Letjeti se mora ćim više tako da se neki puta u prolječe, nakon vremenske stanke zbog loših zimskih uvjeta, primječuje prilikom prvog leta mala nesigurnost. 

Ovaj hobi zahtjeva i određeni stupanja zdravlja, zbog toga potrebni su redoviti liječnički pregledi, a za produljenje dozvole letenja, i određeni sati godišnje prakse. Hobi je relativno skup, ali ako se uštedi na drugim stvarima pušenje, izlasci/ moguče je financirati. Koliko je taj sport opasan, evo jedne uzrečice:
Najopasnije kod letenja je vožnja autom do aerodroma.

Puno pozdrava mome rodnom kraju  
Hobi-letenje

spremno za transport
 
Hobijem kojim se bavim vec sad skoro 30 godina zahtjeva i mnogo rada i odricanja. Da bi se moglo u proljece, nakon zimske pause ponovno poceti letjeti sa ispravnim letjelicama potrebno je preko zime uloziti mnogo slobodnog vremena u klubskoj radionici u dotjerivanju sportskih rekvizita, u ovome slucaju dva motorna aviona i pet jedrilica koje posjeduje nas klub.Prije pocetka sezone u klub dolazi posebni inspektor, strucnjak, inzinjer aeronautike da bi pregledao ispravnost naseg ulozenog amaterskog rada i tek se onda dobiva zeleno svijetlo za prvi let. I na ovoj slici se vidi raskopljeni avion prilikom transporta iz radionice do poletne staze.

Godine 2004, u cetiri dana i sa tri prenocista, obletio sam unutarnje granice cijele Njemacke. Bilo je to 2.762 kilometara zracne linije, na prosjecnoj visini od 3000 fita a koju odreduje konfiguracija terena i zracni propisi. Cekao sam danima pogodne vremenske prilike i pozitivne prognose prije nego sam se odlucio poletjeti. Njemacka ima preko 300 sportskih aerodroma, poneki sa asfaltiranom poletnom stazom a vecim dijelom travnatom. Kod planiranja ove avanture bile su potrebne temeljite pripreme sto cini citav podhvat jos interesantijim. Svaka etapa, a bilo ih je 13, imala je svoje posebnosti. Polijecem sa 55 litara benzina sa specificnom tezinom od 0.72 kg/l koji mi mora u svakom slucaju biti dovoljan do sljedeceg aerodroma, pod uvjetom da taj doticni aerodrom ima vlastitu benzinsku stanicu sto nije posvuda slucaj, i kod planiranja to se mora uzeti u obzir. Zahvaljujuci izvrsnoj dokumentaciji koja je potrebna prilikom planiranja ovakovog leta unaprijed se izracuna duljina i vrijeme leta svake etape. Bio je lipanj mjesec i oci se nisu mogle zasititi ljepote prirode. 

U malom mjestu Görlitz, na rubu grada uz samu granicu sa Poljskom i rijeku Neisse koja dijeli te dvije drzave a sjevernije od Görlitza se spaja sa rijekom Odrom, iz straha da mi Poljaci ne provale u avion i "posude" si koji instrument, prespavao sam u travi uz avion.Slijedeceg dana zbog slabo prespavane noci bila mi je etapa nesto kraca nego planirano. Letio sam do Peenemünde na samoj sjevernoj spici otoka Usedom. 2.800 metara asfaltirana staza za slijetanje, djelomicno ostecena od engleskog bombardiranja krajem drugog svjetskog rata.Tu je Hitlerova avijacija, sakrivena u podzemnim bunkerima u pokrajnoj sumi, isprobavala rakete sa dalekim dometom poznate pod kodnim imenom V1 i V 2. Danas se tu nalazi prikladan muzej na tu temu. Dalje me put vodio uz obalu Istocnog i Sjevernog mora a beskrajnog uzivanja krajolika nikako da se zadovoljim.
Pozdrav rodnom kraju
M.T.
 
 
2010. iza nas
Piše Mirko Tot
zemljaKao i prošlih stotine godina iza nas, i ova je bila puna ratova, razaranja, bijede i glada.
Promatramo li iz svemira, Zemlja se doima mirno poput svjetlucavo bijelo-plavog bisera koji treperi na crnoj podlozi svemira. Već milijarde godina taj prekrasni okrugli svemirski brod slijedi svoju putanju oko sunca a u susjedstvu sa još sedam planeta, koji su svi mrtvi, brodovi bez posade.
Zemlja sa nama ljudima, životinjama i biljkama nešto je posebno i jedinstveno i iz samog tog razloga briga je i obaveza svih naših "kapetana" i "moćnika" da se prema našem svemirskom brodu odnose brižno, da "moć" koju su stekli na izborima ili si prigrabili silom ne koriste za ratove i uništavanja .Samo ako su razumni naš svemirski brod Zemlja moći će nastaviti svoja vječna putovanja oko Sunca jer drugog broda nema gdje bi se mogli ukrcati, a poražavajući je za sve živo na našem" brodu" ako "kapetani" to ne shvaćaju.
Mir i sloga medu ljudima, vjerama i narodima!
Pozdrav rodnom kraju, M.T.
Pogled iz Svemira (astronomija)

europaafrika 
Mirko Tot je na internetu pronašao fotografije Zemlje, snimljene sa Međunarodne orbitalne svemirske stanice ISS (International Space Station), koje želi podijeliti sa posjetiteljima bloga Markuševec.

sjeverna amerika 
Svemirska stanica se nalazi u niskoj orbiti oko Zemlje na visini od oko 360 kilometara. Stvarna visina se mijenja po nekoliko kilometara jer otpor atmosfere snižava orbitu a povremeno se vrši korekcija (podizanje) orbite. Stanica dnevno gubi od 65 do 100 metara u visini. Trajanje jedne orbite (ophoda oko Zemlje) je oko 92 minuta. Stanica je do sada napravila preko 37.500 orbita.

gilbratar spanjolska
Kako se već za dvije godine (2012) planira slanje turista u orbitu oko Zemlje, pogledajte kako će turistima izgledati pogled na našu planetu.

Pozdrav rodnom kraju!   M.T.
Mirko Tot
markusevec @ 16:17 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 

Prvomajska šetnja šumom
Autori Zvjezdana i Ivan Šantek /01.05.2011./
Prvomajska  nedjelja je osvanula oblačna, ali ipak bez najavljene kiše. Sasvim dovoljno kiše palo  je prethodne večeri i noći, pa je tako laknulo građanima koji su se uputili na prvomajski grah u Maksimir. Gradonačelnik Bandić je pripremio 37000 porcija graha za građane Zagreba, a onih par prosvjednika koji su prijetili neredima teško će se moći naguravati s gladnim posjetiocima Maksimira, kad zamiriši grah  i Bandićevi karanfili. Mi smo se odlučili 
za mirnu nedjelju , te se nismo uputili na Bandićev grah ,već u našu lijepu, kišom okupanu šumu.
S obzirom na to da smo ljubitelji gljiva, nije nam teško hodati kilometrima kroz šumu, a sve u cilju pronalaženja gljiva. Ali.., ni od smrčaka, smrčkovica a ni đurđevača niti traga!
Badava grmljavina i obilna kiša; izgleda da  još nije dovoljno sparno za gljive...
Negdje iza lovačkog doma osjećao se jak i neugodan miris paljevine, a dio izgorjele šume uz sam put je pokazao da je tu doista gorjelo. Srećom, nije zahvaćena veća površina, a sinoćnja kiša je došla u pravo vrijeme, kako se čini. Je li to slučajno ili namjerno zapaljeno? Nije ovo
usamljen slučaj. Tko se sve kreće  šumama i kakve su čije namjere, nemoguće je procijeniti, može se samo apelirati na svijest pojedinaca. Čuvajmo naše šume!
Nekoliko današnjih fotografija:

1 dio opozarene sume
Dio opožarene šume

brana trnava
Brana Trnava

gorsko zrcalo poslije kise
Gorsko zrcalo poslije kiše

djurdjice
Đurđice u šumi iznad stijene

puz
Puž

pogled s brane unatrag
Pogled s brane unatrag

Od M.Trnave do „Runolista“
Autori Zvjezdana i Ivan Šantek  /31.3.2011./

Danas smo odlučili krenuti iz M.Trnave preko Prostiješna  kroz Krsišće i Šelendiće na planinarsku stazu 22, te tom stazom doći na Gornji Mrzljak i „ Runolist“(830 n/m), lijep planinarski dom na obroncima Medvednice. Krasan,sunčan dan , pa smo (oko pola 11) krenuli.
Osjeća se da je proljeće tu; radovi u vrtovima su u punom jeku,a cvijeće uz put upravo privlači pogled svojim vedrim bojama.
ljubicice
Šumsko cvijeće - ljubičice

Pogled na naselje Ročići
Pogled na naselje Ročići

Moderna klijet na Prostješnju
Moderna klijet na Prostješnju

Sa staze s oznakom 22 koja vodi od Markuševca do Hunjke se vidi kako je i ovdje kao i širom Medvednice prisutna devastacija i sječa šume na svakom koraku. Zašto se ovo tolerira?! Ne vidi se nikakva sadnja i pomlađivanje  šume, već je sve ostavljeno po principu da se samo nekako obnavlja, pa tako imamo šikare i divlje gustiše iz kojih nema teorije da izraste zdravo stablo. Očito neke ljude koji gospodare našim šumama zanima samo osobni profit pa se tako ruše nemilice zdrava stabla  tamo gdje se uopće ne vidi potreba prorede. Odvoze samo trupce, a krošnje i granje ostaje razbacano posvuda .To neće tako brzo istrunuti; zar nije potrebno zbrinuti i taj dio stabla? Zar se ne može, kad su već uništili stabla, barem očistiti teren za sobom i posaditi nove mladice? Zar mi moramo uvoziti smjese za malčiranje iz Češke i sličnih zemalja? Šikare i trnje koje raste umjesto šume ne smeta  jedino divljim svinjama, zmijama i paucima.
No, drago nam je bilo i kad smo iz jedne od takvih šikara začuli šuškanje i roktanje jer to znači da ima  nečeg živog, a sudeći po broju lovačkih čeka svuda naokolo, loše se piše i tom malom broju preostale divljači.
Kako smo se malo zadržali u razgledavanju ,vjerojatno smo uznemirili jednog malo srditijeg stanovnika šikare koji nam je glasnim puhanjem i roktanjem dao do znanja da mu nije drago što smo na njegovom teritoriju, pa smo se udaljili velikim i brzim koracima...


Ova zmija bjelica umalo je stradala pod našim gojzdericama
Ova zmija bjelica umalo je stradala pod našim gojzdericama

Proljeće i lijepo vrijeme izmamilo je ovu zmijicu na vidjelo dana-
Proljeće i lijepo vrijeme izmamilo je ovu zmijicu na vidjelo dana

Jedna od mnogobrojnih lovačkih čeka iznad Markuševca
Jedna od mnogobrojnih lovačkih čeka iznad Markuševca

Ponovo devastacija šume
Još jedna devastacija šume

Šuma kod Donjeg Mrzljaka se počela pomalo zelenjeti, a šumskog cvijeća ima posvuda. Kod odmorišta Gornji Mrzljak malo smo odmorili uz miris crnogorice, te natočili svježe vode s izvora.

Odmorište Donji Mrzljak
Odmorište Donji Mrzljak

Odmorište Gonji Mrzljak
Odmorište Gonji Mrzljak

Putokaz prema Runolistu
Putokaz prema Runolistu

Kako smo odlučili ići do „Runolista“,prešli smo preko Bikčevićeve staze i nastavili ugodnom stazom uz koju se širio miris šumskog cvijeća prema“ Šumarevom grobu“ i „Tigrovom oku“.
Dolazimo do mostića  prema jezercu „Tigrovo oko“. „Šumarev grob“ je izvor i stijena iznad jezerca, a na tom je mjestu šumar A. Leustek zaželio biti pokopan .Kako tadašnje gradske vlasti to nisu dozvolile, sahranjen je na groblju u Šestinama, a ovo je svojevrsna uspomena  na njega , kao i Leustekova staza. Umjetno jezerce „Tigrovo oko“ je ,kako kažu stranice parka prirode,napravljeno 1994.g.malom branom na potoku. Ime je dobilo po pripadnicima Prve brigade Gorskog zdruga Tigrovi koji su u vrijeme domovinskog rata imali sjedište u pl. domu „Runolist“(830n/m).To je možda i najljepši pl. dom na Medvednici, po našem mišljenju.

Jezerce Tigrovo oko
Jezerce Tigrovo oko

Planinarski dom Runolist, pogled straga
Planinarski dom Runolist, pogled straga

Planinarski dom Runolist, pogled sprijeda


Ali, nemoguće je ne primijetiti i ovdje devastaciju šume u pravcu zapada, pa se i planinari organiziraju i prosvjeduju protiv ovakvo nemilosrdnog uništavanja šuma. Kakav je to park prirode u kojem se ne može stati na kraj ovakvom lošem gospodarenju šumskim fondom?!
U ovoj zemlji ništa se neće popraviti bez prosvjeda, kako izgleda.

Devastacija, nigdje pošumljivanja
Devastacija, nigdje pošumljivanja

Pogled sa Sela na Pecovje, Oštres i Lipu Rog
Pogled sa Sela na Pečovje, OŠtrec i Lipu Rog

Svjeze markacije na Selima
Svježe markacije na Selma

U pl. domu“Runolist“smo probali štrudlu od kopriva i sira, a s obzirom da su sada koprive mlade, evo jedne  ideje što ispeći  slijedećih dana. Treba iskoristiti iz prirode ono što je zdravo,  a besplatno.
Povratak nam je bio malo drugačiji, naime, sa staze 22 smo se odvojili i skrenuli na Sela i Jelovec, te se spustili  na branu Trnava. Dosta  kilometara za danas, evo nas kod lovačkog doma  u 16 sati ,a odmah sutra idemo u berbu kopriva...        Pozdrav čitateljima bloga

Raspoloženo društvo na Pečovju
Piše Ivan Šantek /20.03.2011./-

U nedjelju 13.3.2011. sam krenuo sam na Pečovje. Za razliku od sredine tjedna kada je bila još prava zima, nedjelja je već sličila na proljetni dan. Na višem dijelu staze bilo je vrlo toplo.
Tu na stazi sam susreo ovo društvo domaćih planinara, tj. dio društva spremnog za malo izazovniju stazu.

dobro raspolozeno drustvo

Raspoloženo društvo na Pečovju, Franjo (zadnji s lijeva) je inače dobar poznavatelj Pečovja koji ovdje poznaje svaki kamen i svako stablo, a otkriven je misterij patuljkove špiljice s Pečovja; upravo Franjo je postavio vrtnog patuljka za čuvara male špilje.

patuljak u spilji
Patuljak u špilji

Pogled na šumu ispod stjene
Pogled na šumu ispod stjene

Pogled s Pečovlja
Pogled s Pečovlja, brdo u sredini slike je Zrnetina sa TV repetitorom
Pozdrav !

Od Markševečke Trnave uz Gorsko Zrcalo do Hunjke i Horvatovih 500 stuba
Autori Zvjezdana i Ivan Šantek  /09. 03.2011./
Jutro je hladno, iako je prije mjesec dana već izgledalo da će proljeće požuriti, to se nije dogodilo i na početku trećeg mjeseca smo još  u polu-zimskom ugođaju. Temperatura zraka ujutro je bila oko  -3,a nešto poslije 10 sati tek stupanj, dva viša. Uz rub potoka se formiraju ledene figure iako je ožujak. S glavnog puta koji vodi od M. Trnave prolazimo uz lovački dom, nastavljamo dalje uz branu Trnava te kod putokaza za Gorsko zrcalo skrećemo desno.
Kod Gorskog zrcala se odvalilo nekoliko stijena i panj s korijenom, pa malo stajemo da bi to promotrili. Zima i led rade svoje. Zadnji puta kada smo prolazili ovuda išli smo tragom Kolarića i nije bilo odvaljenog kamenja.

gorsko zrcalo
Gorsko zrcalo


Prolazimo pokraj većeg, zapuštenog objekta vodocrpilišta, zatim i pokraj starog vodocrpilišta Tisova peć i penjemo se dalje prateći markacije s brojem 23. Staza je dobro obilježena.
U stijenama i tlu vidi se prepoznatljiv zeleni škriljevac. Inače se zeleni škriljevac puno koristio u gradnji mnogih objekata na Medvednici.
Već je poznato da je ovaj uspon dosta oštar, pa se već na prvim zavojima treba malo raskomotiti bez obzira na nisku temperaturu. Prošli puta kada smo išli na Hunjku imali smo dosta loše vremenske uvjete; snijeg je bio viši i  mokar, a stalno je padala kiša ili snijeg, tako da je ovo danas u usporedbi s tim prava pjesma. Ovo je vrlo lijepa staza i nije dosadna, no ipak ovdje ne srećemo puno planinara i izletnika.


caj prije najstrmijeg dija
Čaj ispred najtežeg uspona

uspon iznad tisove peci

Uspon iznad Tisove peći

Prije možda i naj oštrijeg uspona do sada, malo se potrebno okrijepiti čajem. U nekim pl. kartama se ovaj dio zove Hornjak, u nekima piše Ornjak, tako da ovisi koju kartu imate.
Dakle, Hornjak ćete lako prepoznati po prilično dugom, strmom usponu. Staza je dobro obilježena i ako se prate oznake nemoguće je zalutati. U zimskim uvjetima za prosječnog izletnika od Trnave do Hunjke ima 2 sata i barem 20min, a i malo odmora i fotografiranje uzme nešto  vremena.

na hunjku kroz sumu
Šumskom stazom na Hunjku

I dalje pratimo stazu 23 i idemo po vrhu kroz crnogoricu. Sa zagorske strane šuma je gusta da je u njoj  mračno. I evo nas kod ove kućice koja  služi kao sklonište u slučaju nevremena.


skloniste nadomak hunjke


I evo nas na Hunjki, sada se treba spustiti do Horvatovih stuba. Nemamo vremena za duži odmor, pa ne ulazimo u Malu Hunjku, ali drugi puta  ćemo  navratiti.

evo nas na hunjki
Evo nas na Hunjki
-
velika hunjka il izvonimirov dom
Velika Hunjka ili Zvonimirov dom


Spust do Horvatovih stuba traje 30 min. Dijelovi livade koji su izloženi suncu su vodenasti i klizavi jer je počelo naglo otapanje snijega i leda, a neki dijelovi koji su u sjeni su zaleđeni, pa silazak može potrajati. Priroda je prekrasna i pogled prema Zagorju je lijep, pa nema smisla samo prozujati.

smjer za horvatove stube
Smjer prema Horvatovim stubama


Informativni pano
Informativni pano

Drvo tisa

Drvo tisa

Putokazi

Putokazi

 

Početak stuba odozgo prema dolje

Početak stuba odozgo prema dolje

 
Vladimir Horvat (rođen1891.u Krašiću; umro 1962.) je bio novinar, planinar, fotograf i karikaturist. Prije svega bio je veliki zaljubljenik u prirodu i  planine. Kako je  nakon 1. svj. rata (u kojem je obišao mnoga ratišta) obolio, posvetio se prirodi, a bio je i vegetarijanac.
Očigledno mu je boravak u prirodi i planinama koristio. Bio je aktivan planinar koji je planinario po mnogim planinama Evrope. Nakon 2.svj.rata posvetio se uglavnom Medvednici i tada uz svoj novinarski i fotografski rad, počinje raditi na oblikovanju stuba u tada nepristupačnom kraškom dijelu Medvednice. Stube je radio ispočetka sam, a kasnije je imao pomagača. Počeo je 1946. a završio 1953. Radio je zimi i ljeti, kad god je našao vremena, a ne treba zaboraviti da nije bilo cesta i prijevoza kao danas. Morao je pješačiti iz grada i isto se tako i vraćati nakon napornog  rada. Tramvaj koji vozi do Tunela počeo je voziti tek 1951. pa mu je to olakšalo put. Stube ne odskaču od okoliša; samo su prilagođene izletnicima. Ima tu svega: Patuljkova spiljica, spilja Medvednica, kamen „Moj naklon“, Tisin ponor...

Malo je sklisko
Malo je sklisko

Kamen moj naklon
Kamen moj naklon

Tisin ponor dubina 15m
Tisin ponor dubina 15m

Silazi se oprezno
Silazi se oprezno

Špilja Medvednica
Špilja Medvednica

Svjetlo na kraju špilje

Otvor u stropu špilje 

U špilji Medvednici

Unutrašnjost špilje Medvednice

Izlaz prema odmorištu Srnec 

Izlaz iz špilje prema odmorištu Srnec 


Visinska razlika između 1. i posljednje stepenice je 103 metra, a njihova vodoravna udaljenost je oko 300 m. Svaka 50-a stuba označena je brojem da bi posjetitelji znali koliko su stuba prešli. Ovo je pravi mali otok kraških oblika  na vapnenačkom terenu. Kako se može pročitati na stranicama parka prirode Medvednica, ima tu spilja, ponornica, stijena, jama ponikava i škrapa tako da izletnici mogu doživjeti raznolikost kraških oblika na relativno malom prostoru. Stube je nakon Horvatove smrti nastavio uređivati njegov pomagač Tomislav Jutrović, a obojica imaju svoju spomen ploču  postavljenu na stijeni uz spilju Medvednicu.
Kako su stube s vremenom postale zapuštene, park prirode Medvednica ih je uredio i očistio, te su postavljeni rukohvati i klinovi. Kod izletišta Srnec (nema tu nikakvog planinarskog doma kao što bi se moglo pomisliti), su tek dva stola s klupicama i jedno malo sklonište s druge strane potoka Bistri jarek.

Spomen ploče

Spomen ploče

Izletište Srnec i potpunu zaleđeni potok
Izletište Srnec i potpunu zaleđeni potok

Putokaz za Stubicu
Putokaz za Stubicu


Nakon ovog obilaska čeka nas još uspon po ovih 500stuba i još  pola sata strmog uspona do Hunjke, a kako još do kuće imamo dosta kilometara za prevaliti, na brzinu smo popili čaj i kavu u Hunjki (Zvonimirov dom) i žurno krećemo natrag prema G.zrcalu i Markuševačkoj Trnavi.


Na 200toj stubi
Na 200toj stubi

Mali odmor uz cappucino
Mali odmor uz cappucino

Natrag istim putem
Natrag istim putem

Doma smo stigli do 5 sati, a ovo je bio interesantan izlet. Naporno je bilo, ali i lijepo...

Pozdrav čitateljima bloga

 
markusevec @ 16:15 |Komentiraj | Komentari: 0

Tisova peć u Markuševečkoj Trnavi najizdašnije vrelo Zagrebačke gore

Autor: Ivan Ročić

Vodocrpilište Tisova peć sagrađeno je samodoprinosom mještana krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Sjećam se da je svako kućanstvo bilo u obavezi iskopati 20 metara glavnog voda, ulatiti samodoprinos i dati izdašnu svotu za kućni priključak. Sada mještani plaćaju najskuplju vodu u Hrvatskoj (12,5 kn za 1000 litara).

 gorsko zrcalo ulaz 

S obzirom da na internetu nisam našao nikakvih opisa ili slika o crpilištu Tisova peć, uzeo sam fotoaparat i krenuo sa ženom na lagani rekreativni obilazak našeg najstarijeg i najizdašnijeg vodocrpilišta. Kod šumskog raskrižja zvanog Mazalica ostavili smo automobil i planinarskom stazom broj 23 (Trnava-Hunjka) krenuli uz vodotok Novog potoka prema odredištu. Raskrižje Mazalica je značajno je po malenom popularnom izvoru pitke vode i po tome što se tu spajaju Stari i Novi potok te pod nazivom potok Trnava kreću na dugački put prema Savi.

gorsko zrcalo odmoriste 

Nakon 5 minuta lagonog hoda uz Novi potok stigli smo do lijepo uređenog planinarskog skloništa Gorsko Zrcalo. Prirodna glatka stijena, visoka dvadeset metara je nezaobilazno vježbalište hrvatskih alpinista i speologa. Ovdje se obavljaju završne pripreme prije odlaska na osvajanje najviših svjetskih vrhova i jama.

 

Nakon što smo poslikali stijenu, nadstrešnicu, mostić, panoe i slapove krenuli smo strmom planinarskom stazom broj 23 prema Tisovoj peći. E, tu nas je dočekalo prvo veliko iznenađenje. Uz samu stazu naišli smo na pregršt jestivih jako ukusnih gljiva sunčanica. Moram reći da nikad u životu nisam naišao na toliko mnoštvo izrazito veliki sunčanica. Bilo je tu u izobilju i lisičarki ali niti jednog vrganja. Napunili smo košaru gljivama i uskoro nas je planinarska staza dovela na glavni kolni put.

vodocrpiliste trnava novi potok

Nakon 10 minuta hoda došli smo do vodocrpilišta Novi potok Trnava sagrađenog sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Sjećam se, nekad je to bilo moderno lijepo uređeno crpilište sa uređenim okolišem i oličenom fasadom. Danas je zgrada crpilišta obrasla u ogromnu travu i žbunje, ograda polomljena a stepenište koje vodi do zgrade se više niti ne nazire.

 

tisova peć, bazen vodocrpilišta

Brzo smo napustili crpilište Novi potok Trnava i krenuli uzbrdo prema našem glavnom odredištu, crpilištu Tisova peć. Tu smo bili opet neugodno iznenađeni. Polomljena ograda a zgrada crpilišta, ako se to uopće može nazvati zgrada, zarasla u žbunje. Najstrašnije od svega telekomunikacijski i strujni kablovi pod naponom razbacani po zemlji ispred crpilišta bez ikakve zaštite. Preporuka, ne prilazite opasno po život!

tisova pec 01 

Na povratku kući nismo u cijelosti slijedili planinarsku stazu nego smo se spustili u cijelosti okolnim kolnim putem. I opet smo bili razočarani. Prije par godina (pisale su i novine o tome), navodno zbog bolesti kestena posječena je do temelja ogromna površina šume i umjesto da se to uredi, očisti  i posadi novo drveće sada je to sve zaraslo u šiblje i kojekakvo pruće.

razrovan acesta 

Kako samo se spuštali sve niže i niže put je postajao sve neprohodniji. Ljetne bujice su ga dobro izrovale i sam Bog zna koje bi vozilo moglo tim putem proći. Ali to nije sve. Najneugodnije iznenađenje dočekalo nas je na kraju puta ili bolje rečeno na ulazu u put za Tisovu peć. Tu je bujica napravila svoje. U dužini tridesetak metara bujica je s jedne strane ceste iskopala udubinu duboku pola metra. I još k tome na samom ulazu na kolni put desio se odron zemlje koji je zatrpao pola ceste. I sada šećer na kraju, netko iz Vodovoda ili Šumarije je džipom pokušao savladati te nemoguće prepreke. Tragovi u blatu ostali su kao zapis nemoguće misije. Ne znam kao se vozač uspio izvući natraške iz blata, valjda pomoću šumskog vitla.

Tu kod Mazalice ponovo smo sjeli u automobil u želji da slikamo još jedno Trnavečko crpilište. Krenuli smo cestom uz Stari potok prema šumskom rajonu zvanom Sela. Tu prije Sela nalazi se crpilište Stari potok. Crpilište je izgrađeno sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća i danas uvelike pridonosi opskrbi grada Zagreba vodom. Put je bio prohodan sve do pred samo crpilište. Ali tu u podnožju crpilišta, jao i pomagaj. Potok ne teče svojim koritom nego posred ceste. Voda je toliko izrovala cestu da iz ceste viri samo golo ogromno kamenje koje moj automobil Ford ni uz nadmotoričke napore nije mogao  savladati. Na jedvite jade nekako sam se uspio spustit natraške do malenog ugibališta i auto usmjeriti na drugu stranu.

Umor i potok na cesti odagnali su kod mene volju za posjetu i snimanje crpilišta Stari potok. Jednom drugom prilikom pokušat ću pješice i u gumenim čizmama.

Lijepi pozdrav
 

Zaobljak zaboravljeno vodocrpilište
Piše Ivan Ročić
Fotografije Zvjezdana i Ivan Šantek
Poštovani čitatelji,
Prije mjesec dana objavio sam članak pod naslovom «Tisova peć u Markuševečkoj Trnavi najizdašnije vrelo Zagrebačke gore». Tom prilikom opisao sam vodocrpilišta Tisova peć i vodocrpilište Novi potok. Namjera mi je bila opisati i vodocrpilište Stari potok ali put do njega je bio tada neprohodan, naime ljetne bujice bile su skrenule vodotok Starog potoka na cestu, tako moj auto tu prepreku nije mogao savladati a ja gumenih čizama nisam imao pa sam odustao od posjete vodocrpilištu.
Gdje ja stadoh – drugi nastaviše
Lijep sunčani dan 27.10.2010. izmamio je ljubitelje prirode Zvjezdanu i Ivana Šanteka u šetnju. S obzirom da su oni čitatelji bloga markuševec, znali su da ja nisam obišao vodocrpilište Stari potok. Zato su oni uzeli foto aparat u torbu a planinarske štapove u ruke i uputili se prema njemu.
Na cesti u podnožju vodocrpilišta očekivali su prepreku koja je mene ljetos zaustavila. Za divno čudo potok je sada tekao svojim koritom, cesta je bila sanirana, veliko kamenje uklonjeno, okoliš oko zgrada uređen. Jedno veliko bravo za Vodoprivredu!

 rezervoar stari potok
Okoliš i zgrade rezervoara Stari potok su u dobrom stanju, za pohvalu! Ovdje odmah iza bijelog kontejnera je staza i potok koji vode do izvora Zaobljak.

Nakon što su slikali zgrade i okoliš rezervoara Stari potok uputili su se uzvodno kanjonom Starog potoka prema vodocrpilištu Zaobljak. Zaobljak ja vodocrpilište izgrađeno sredinom prošlog stoljeća i uveliko pridonosi opskrbi vodom Sljemenskog i Podsljemenskog kraja.



 
staza prema zaobljaku

 Polazak! Ovaj potok će vas sigurno dovesti do izvora Zaobljak. Desno na slici se vidi djelić krova zgrade vodospremišta Stari potok.


potok za obljak
Potok sa puno slapova. 

  
suma uz potok
Prekrasna šuma puna jesenskih šarolikih boja melem je za oči.. Kada se umorite od hodanja stanite, svjež gorski zrak i žubor potoka okrijepiti će vam dušu i dati podstreh za daljni uspon.

  
 na kamenu bukva
Na kamenu bukva - Šetajući uz potok naići ćete i na ovakve prizore. Priroda je čudnovata!

  
vodocrpiliste zaobljak
Evo ih na cilju, jedno od najstarijih vodocrpilišta na Zagrebačkoj gori je pred nima. Trud im se isplatio. U njima će ostati jedna lijepa uspomena na jedan sunčani dan i posjetu zaboravljenom izvoru! A na nama je da i mi jednog lijepog dana skoknemo do izvora.

 

vodocrpiliste zaobljak 3
Još koji snimak crpilišta Zaobljaki i povratak kući.



Potok Trnava
potok trnava pastrva
U potoku pored stijene ima ribe u izobilju. U bistroj šumskoj vodi omiljeno prebivalište je pastrve. Ova pastrva neće završiti na šumskom roštilju nago će biti vraćena u svoje stanište.

Slapovi na kamenu

lapiste Novog potoka
Novi potok Trnava pruža obilje znamenitosti i ljepota. Ovaj slap svakako to dokzuje.


Brana na potoku Trnava
Branana potoku Trnava
Kada šumski potoci nabujaju ova velebna brana sigurno štiti nizinske krajeve od poplava.


Kaskade potoka Trnava
Umjetne kaskade na potoku Trnava
Malo niže od gore navedene brane nalaze se ove prekrasne umjetne kaskade.

 

Izvor Žljebec Bidrovec
izvor zljebec 

Nije loše ponjeti kući karnister bistre gorske vode. Bistra gorska voda osvježava i srce i dušu.


 

Izvor potoka Mrzljak

izvor mrzljak

Branko Lukačin planinario je ljetos u brdima iznad Markuševca. Foto aparat je bio u torbi i nije puno trebalo da izvor markuševečkog potoka Mrzljak bude snimljen a snimka završi na stranicama našeg bloga!

markusevec @ 16:13 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Hodočašće do groba apostola Jakova
Autor Mirko Tot  /25.05.2011./
apostol jakovSantiago de Compostela,grad na zapadnoj obali Spanjolske, vec nekoliko stoljeca, osim Jeruzalema i Rima, najvece je hodocasnicko svetiste katolika. U katedrali spomenutog grada pokopane su navodno kosti apostola Jakova, ucenika i slijedbenika Isusa Krista. Milijuni katolika u to vjeruju.
Taj dugacki hodocasnicki put prostirao se u pocetku samo sjevernom Spanjolskom, zatim se prosirio i na juznu Francusku a poslije i na citavu Evropu. Krajem proslog stoljeca Evropski parlament proglasio tu najdulju hodocasnicku rutu kulturnim dobrom i dao mu sluzbeno ime "Jakovov put".
Skoljka Jakovova kapica kao simbol, i zuta strijelica oznacavaju na stotine kilometara rutu pjesacenja ,koja pocinje cak od sjeverne Njemacke i Poljske do svetista u Santiagu de Compostela. Tu veliku udaljenost zasigurno se ne moze savladati tako jednostavno i malo tko se u to upusta, zbog toga se izaberu dionice i ne stize se uvijek do konacnog cilja. Vazno je kretati se tim oznacenim putem,pozabaviti sam sa sobom, meditirati i praviti inventuru vlastitog zivota.
Dobiva se posebni dokumenat "putovnica" koja se koristi putem da bi se doslo do jeftinijeg prenocista, a i mnogi samostani pruzaju usluge uz simbolicne naknade.
Moj prijatelj Frano, bivsi ucenik katolicke gimnazije u Zagrebu, koji vec ima stotine kilometara iskustva na Jakovovom putu i ja, spremamo ove godine, etapu od 186 kilometara, sa naprtnjacama na ledima i diskretnim hrvatskim simbolima, da provjerimo nase kondicije i izdzljivost.
Pozdrav rodnom kraju
 
hodocasce bistrica 2010

Hodočašće na Mariju Bistricu 2010. g.   /Snimio Zvonko Kota/

 

 
zupnik rocic kapelica sv vid
 
Prva sveta pričest 1929. g.  u Markuševečkoj Trnavi.
Tadašnji markuševečki župnik Mirko Ročić i učitelica pučke škole u Bidrovcu slikali su se sa prvopričesnicima ispred kapelice sv. Vida.
Na slici se vide dva stabla, danas nepostoječih meni dragih, rascvjetalih lipa.  Njihov opojni miris je krasio okoliš kapelice a iz njenih rascvjetalih i osušenih  lisnatih plodova pripremali smo odličan čaj.  Lipe su nažalost morale biti srušene 70-tih godina prošlog stoljeća  jer je korjenje narušavalo statiku kapelice
.
 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Prva pričest, župnik Krešimir Ivšić ispred župnog dvora sa svojim pričesnicima 1958. g.

prva pricest, zupnik kresimir ivsic

Sliku komentira Z. Simunjak:  Slika je snimljena u proljece 1958. godine. Prepoznajem u prvom redu prvu sa desna je Krsic Stefica (sestra od Vranca odnosno pok. Ivana-Svabe), Zatim druga sa lijeva u prvom redu je Vincek Marica

 
 

Prva pričest, župnik Krešimir Ivšić ispred župnog dvora sa djevojčicama 1957. g.

prva pricest 1956. g. zupnik kresimir ivsic
Sliku komentira Z. Simunjak: Na mojoj su slici samo djecaci, a ovdje su curice. Za neke znam kako se zovu odnosno kako su se zvale. U prvom redu prva sa desne strane je Sitar Ljubica (Viskova / Madjarkina). Do nje je Seka Uzina. Iza svecenika desno je Kurko Stefica (od Maricke Nacekove), do nje je Katica Pistanova (zena od Maticara, Kaffee Upitnik). U zadnjem redu druga sa lijeva je Cebic Nada (bila je najbolji djak u mome razredu), do nje je Piskac Dragica,  Jurkovic Djurdja (iz Bacuna), Hadzic Nada, Hadzic Marica te Jurkovic Ivka (iz Bacuna)

 
 

Zvonko Simunjak: Moja Prva Sveta pricest 05.09.1957.

prva sveta pricest 1957

Prvi red sa lijeva u narodnoj nosnji: Puntaric Drago, Simunjak Zvonko, Kobasic Vid (Uzin), župnik Ivsic Kresimir sa Tomicom Spoljarec (Jefticevim), Topolovec Drago, Vidovic Franjo, Kota Branko- Debeli (zubar). Drugi red: Budek Stjepan, Simunjak Vid (vidi mu se samo glava.Treci red: Spicek Ivan –Spica, Kobasic Josip, Lukacin Branko, Kravarscan Ivan- Krava, Kobasic Vid (iza svecenika). Cetvrti red: Lukacin Drago, Krot Bruno, Krsic Slavko, (veliki xxx), Jordanic Vid (glava ispred velikog), Novosel Slavko (Canzin brat, glava iza velikog), pisuljak Vid, Pisanec iz Popovca, od Krsica je, Vidovic Josip, Sitar Mirko (zijeva). Iza Sitar Mirka i Pisanca su decki iz Trnave koje ne poznajem, jer nisu isli u OS u Markusevac. 

markusevec @ 16:13 |Komentiraj | Komentari: 0
Posjete
EMAIL

email
ivanrocic@net.hr

Zbog mogućih pogrešaka kod slanja i primanja poruka, ukoliko Vaš prilog poslan na gornju email adresu nije objavljen unutar tri dana, neobjavljeni prilog pošaljite na ivanrocic1@gmail.com

Posjete

Shoutbox Markuševec
TagList
Index.hr
Nema zapisa.