MARKUŠEVEC NA INTERNETU
Markusevec
Veza na novu adresu
Markuševec blog na ovoj adresi od mjeseca studenog 2011. g. ne objavljuje priloge!!! 
Sve ovdje objavljene postove kao i stotine novih možete pročitati na novoj adresi
Markuševec na YouTube
 
Meni je Prigorje sve


Sukačice i beat
  


Zagrebački tamburaši
  

Kulturna baština - Vodenice  
 

Blog Markuševec na HTV1
  

O Markuševcu  

Bandic u Markusevcu

Misa na Engelsku nedjelju

Band: Noćna smjena Bidrovec - Drmeš

Ranjeni srndać u Markuševečkoj Trnavi pobjegao u kuću

Ferenčakov mlin u Bidrovcu

NK Prigorje prvaci

Siniša Žunec (Jordanići, Markuševec): Mi imamos mnogos problemos

Blog
srijeda, siječanj 30, 2008
 
Zgode i nezgode
Zdenac
Piše Ivan Ročić  /02.02.2011./

zdenac ulica brezovanka

Mladi Markuševčani!
Bezbroj puta ste prošili središtem Markuševca. Baš tu na početku ulice Bržovanka,  desno, pored stepenica koje vode u crkvu nalazi se velika siva betonska kocka na okruglom kamenom postolju. Jeste li se ikada, zapitali zašto je kocka baš tu i što se krije ispod nje. – Niste, kažete niste je ni primijetili!  - Znao sam da ću dobiti takav odgovor!
- Ništa zato, sada ćemo oko nje napraviti jedan krug i malo bolje je pogledati. Na kamenoj kocki nema napisa ali tu na zidu pored nje je nešto uklesano u staru bijelu mramornu ploču. Pročitajmo što piše:  OVAJ ZDENAC SAGRAĐEN JE DOPRINOSOM KR. BANSKE UPRAVE ZA BANOVANJA GOSPODINA BANA DR. IVE PEROVIĆA 1933.

«Markuševec ni bil zaostal kraj»
E, sada vratimo se osamdesetak godina unatrag. Markuševec  je 1933. godine  u Banskoj Hrvatskoj u Kraljevini Jugoslaviji bio pretežno zemljoradnički kraj. Rijetko koji Markuševčan je bio zaposlen u državnoj ili gradskoj službi. I pored sveopćeg siromaštva  Markuševec nije bio prosvjetno i kulturno zaostao. Markuševčani su sagradili prvu pučku (osnovnu)  školu u Zagrebu, imali su kulturno društvo Prigorec, njihova crkva bila je jedna od najstarjih i najuređenijih u Zagrebačkoj biskupiji.

zdenac ispred kapelice-

«Gdi god zapikneš imaš vode u izobilju, rašljar ti nit ne treba»
Markuševec je bregovit kraj. Mještanima koji su živjeli na okolnim brdima bio je veliki problem pitka voda, pogotovo ljeti kada su manje više svi bunari na bregovima presušili. U kotlinama, kao što je i centar Markuševca u kotlini, bilo je vode u izobilju.
Od davnina ljudi pričaju priču da Zagrebačka gora (Sljeme) leži na jednom ogromnom jezeru. Još do današnjih dana neki neuki Markuševčani vjeruju u priču da kroz Sljeme nije moguće probiti tunel do Stubičkih Toplica jer bi se ljudi utopili u jezeru.

trasa cijevi
Tu na ovom mjestu gdje se sada nalazi betonski šaht bio je betonom ograđen prostor za natakanje vode

«Napravili zdenec gdi se žitelj za žarkih letnih dana mogla lepo okrepiti»
Mudri, domišljati Markuševčani, uz pomoć Banske uprave, odlučili iskopati veliki bunar odmah ovdje uz crkvu. Iskopali oni 5-6 metara a voda odlična, zakopali oni još metar dva a «vode kao u priči». Voda i to kakva voda: usred ljeta hladna toliko da te ledeni za zube, a čaša se sva orosi izvana, voda bistra i možeš je piti koliko stane u tebe.


potok descevec-
Potok Dešćevec. Tu u ovaj potok bila je izlazna cijev iz iz koje je otjecao višak vode

«Tu nije mudrolijama kraj, Markuševečki muži zdelali vodovod 1933. g.»
I sada šećer na kraju. Zdenac je bio pored crkve, a zna se da crkva mora biti izgrađene na povišenom mjestu. I tu seoskim mudracima sine odlična ideja. Pošto vode u zdencu ima «preko svake mjere», zašto ne bi mi cijevima odveli vodu stotinjak metara niže i tu je pustili da se slobodnim padom slijeva u naše «vudričke» (drvene posude za vodu).  Što zamislili to i učinili na radost i veselje mještanima.

zdenac kapelica i crkva

Ovdje preko ceste bila je položena cijev od zdenca do mjesta gdje se voda točila u posude i odnosila širom Markuševca

«Kamen na zdencu»
Šezdesetih godina prošlog stoljeća, za vrijeme SFR Jugoslavije, dolaskom Gradskog vodovoda u Markuševec zdenac je zatvoren, na njega je postavljena ogromna betonska kocka. Od tada mještani plaćaju Gradskom vodovodu najskuplju vodu u državi.

Srdačno Vaš,   I.Ročić

Markuševečki tamburaši 1929. na slici slikara Ivana Mikleca
Markusevecki-tamburasi-1929 

Na slici s lijeva: Kepenjek iz Gračana, Josip Miklec Joža (djed od Ivana Ročića urednika bloga), Franjo Ročić Pindek (otac od Štefa Pindeka), Josip Kobasić Joco i Jakob Malec Štefanovčan
 
Nedavno sam primio email prijatelja Zvonka iz Njemačke u kojem me on podsjeća da je šezdesetih godina prošlog stoljeća u Markuševcu uspješno djelovao i izlagao svoje radove, preminuli, markuševečki slikar Ivan Miklec. Ovim putem bi molio njegove sinove Jasminka i Jadranka da mi se jave radi izrade priloga za blog Markusevec. Obitelj Ivke i Stjepana Šantek Pipice posjeduje gore prikazanu sliku u originalu, na platnu veličine 2x1 m.
Slika je nastala 1976. g. na temelju originalne fotografije koju su donijeli markuševečki muži po povratku iz Beograda 1929. godine kada su se vratili sa dvora Aleksandra Karađorđevića na kojem su svirali povodom proslave preimenovanja naziva Kraljevine.

 
Gledaj narode Hrvat jaši Srbina
 
Jesen 1929.
Po danu rad u vinogradu, u polju ili u šumi, uvečer tamburaške probe, krajem tjedna svirka u prestižnom zagrebačkom restoran - okupljalištu «Kod Šarića» u parku Maksimir. To je bila svakodnevnica Markuševečkih tamburaša. Restoran «Kod Šarića» je tih godina bilo prestižno okupljalište zagrebačke elite: ministara, visokih državnih činovnika i bogatih trgovaca. Ples i svirka trajali su do ranih jutarnjih sati.
Kralj_aleksandar1Tih dana u Beogradu se spremala velika svečanost. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca dobiti će novo ime, Kraljevina Jugoslavija. Na svečanosti će biti i njegovo veličanstvo kralj Aleksandar Karađorđević prvi /foto/. Kako je kralj bio rođeni Crnogorac (Cetinje 1988 - Marseille 1934) o trošku kraljevske obitelji na svečanost su bila pozvana najbolja kulturna društva iz Crne Gore, Makedonije, Bosne, Hrvatske, Srbije i Slovenije. U ministarstvu prosvjete izbor hrvatskih predstavnika pao je na Hrvatsko folklorno društvo Kolo i Markuševečke tamburaše.
 
Dolazak u Beograd 3.10.1921.
Noćni vlak iz Zagreba pristao je u Beogradski željeznički kolodvor točno na vrijeme, 8 sati ujutro. Jutarnjim suncem okupani Beograd odmah je razbudio tamburaše. Čili i veseli brzo su poskakali iz vlaka noseći svoje instrumente. Samo je Pindek zapeo sa svojim bajsom o uska vrata vagona.
Brojni nosači prtljage, kakvih je bilo na pretek na svim željezničkim postajama, rastrčali su se oko naših muževa nudeći im svoju uslugu. Svakog našeg tamburaša okupirala su najmanje trojica, pritom su jedan drugome spuštali cijenu govoreći kako je baš on najbolji nosač.
 
Franjo Ročić Pindek, šaljivđija i veseljak obrati se najsnažnijem od njih
 - Možeš ti, ali moraš na leđima nositi mene i moj bajs.
Nosač se malo dvoumio a onda reće
 - Može ali 10 dinara više.
 - Pristajem - odgovori Pindek i zajaši nosača zajedno sa bajsom.
Krenuli oni od Željezničke stanice prema hotelu Central zbijajući šale na veselje svoje i veselje prolaznika. Nato se oglasi Pindek
Gledaj narode, Hrvat jaši Srbina, Gledaj, narode Hrvat jaši Srbina!
 
Kako ni jedno veselje ili šala ne traju dugo, odnekud se tu stvore dva žandara koji odmah dohvate Pindeka pod ruke i strpaju ga u zatvor gdje mu sudija odredi tri dana pritvora zbog vrijeđanja nacionalnih osjećaja.
Naši muževi uzalud su molili upravitelja zatvora, i suca da zbog važnog događaja na dvoru kralja Aleksandra pusti našeg muža na slobodu. Nakon što nikakve molbe u zatvoru ni kod suca nisu pomogle upute se po pomoć na kraljevski dvor gdje su uvjerili kralja da nastup Hrvatskih tamburaša i folkloraša nije moguć bez bajsiste. Kako je kralj tog dana bio u velikom zanosu, sretan zbog novog imena Kraljevina Jugoslavija usliši molbu naših muževa i Pindek bi odmah pušten iz zatvora.
 
Zahvaljujući sretnom završetku, veselju i svirci nije bilo kraja sve do povratka u Zagreb.

 

Njegovo veličanstvo vrganj
Piše Ivan Ročić


ivan rocic ana i ivan kirin  Unuci Ana i Ivan Kirin i djed Ivan Ročić

Naseljem se pronio glas da vrganja u šumi ima dovoljno pa me moja žena stala nagovarati da i mi krenemo u berbu što sam ja izričito odbijao govoreći da ja u umirovljeničkim godinama, oslabljenog vida, neću naći ni jednog vrganja. Nagovaranja nisu prestajala: «Znaš kako si ti nekada imao sreću na vrganje a sutra nam dolaze dvoje unuka, Ivan i Ana, u goste, povesti ćemo i njih. Ti znaš mnoge priče o vrganjima i djeca će biti oduševljena tražeći vrganje i usput slušajući tvoje priče». Kada su unuci u pitanju nisam mogao odbiti, uostalom biti će to samo jedan mali rekreativni izlet, jedna mala šetnja šumom u ugodnom društvu.
Sutradan mama Alberta je dovezla unuke Anu i Ivana do nas. Djeca su iskakuči iz auta radosno vikala: «Hajde  idemo, krenimo u šumu!» Ja sam ih smirivao: «Polako, polako, vrganji neće pobjeći, prvo se trebamo pripremiti za polazak, treba obući laku prozračnu odjeću, tenisice čvrsto stegnuti (zažnirati), uzeti dovoljno pitke vode, ponijeti štapove za podupranje, uzeti pletenu košaricu za spremanje vrganja i nožić za čišćenje vrganjevog stručka (nogiže).
Kada smo sve to tako lijepo pripremili: žena, unuci i ja krenuli autom put šume. Kod kapelice u Trnavi skrenuli smo lijevo u smjeru planinarskih oznaka za Gorsko zrcalo i planinski vrh Hunjka. Prošli smo sela Jurkovići i Toti i pored Lovačkog doma Prigorje produžili do Velike Brane (ogromni nasip koji štiti nizvodne površine od poplava). Tu u šumskom predjelu zvanom Banja parkirali smo auto i dalje prema šumi zvanoj Zaluka krenuli pješice. Šumu Zaluka  izabrao sam jer nije prestrma ni pregusta pa će se djeca u njoj ugodno osjećati.
Ulaskom u šumu napravili smo raspored, ja i žena lijevo i desno, djeca u sredini tako da nam budu uvijek u vidokrugu. Potraga za vrganjima mogla je početi. Prvu gljivu nalik vrganju pronašao je Ivan pitavši: «Jeli ovo vrganj, mogu li ga ubrati». Ja mu odgovorih: « Ne, to nije vrganj to je dedek, gljiva koja ima klobuk (glavu) kao vrganj ali stručak (nožica) je puno tanja i ima crne crtice na nožici. To nije otrovna gljiva ali je mi ne koristimo u našem jelovniku. U šumi ima jako puno jestivih, neotrovnih gljiva koje ne beremo jer ih ne poznajemo dobro pa se  bojimo da su otrovne. Neke gljive doista i jesu jako otrovne kao na primjer: gljiva muhara,  gljiva ludara itd.»
Ivan, razočaran što nije prvi od nas našao vrganj, šutne gljivu dedeka nogom a ja ga upozorih: «Ne tako Ivane, ni jedu gljivu ne smije se uništiti, treba je ostaviti da se sama raspadne. U raspadajućem tijelu  gljive stvore se milijuni bakterija koje nisu opasne za ljude ali su jako korisne za šumu. Te bakterije pomažu da se otpalo lišće i otpale grane drveta pretvore u humus (zemlju) koja potom hraniti šumsko drveće.

 
vrganji Njegovo veličanstvo vrganj


Nakon minut dva baka Nada poviče: Evo ga, našla sam ga. Ivan preduhitri Anu u trku do bake. «Ja ću ga ubrati» poviče Ivan, «Ne, ti ja ću» viče Ana. Ivan je bio brži, neoprezno dohvati vrganj i otkine mu glavu. «Jadan vrganj bez glave. Izgleda tako tužno i žalosno» reče Ana, ja pridodah: « Vrganj treba ubrati nježno tako da ga uhvatimo sasvim pri dnu, nožicu zakrečeno lijevo – desno i lagano povučemo dok se takoreći sam ne odvoji od zemlje. Na taj način smo sačuvali njegovo stanište i sa velikom sigurnošću možemo se nadati da će na istom  mjestu niknuti ponovo vrganj».
Baka je malim nožićem očistila od zemlje i lišća nožicu (stručak) vrganja i zajedno ga sa njegovim klobukom nježno položila u prozračnu košaricu od pruća.
Djeca ohrabrena vrganjem u košarici potrčaše uzbrdo u nadmetanju i utrci tko će prvi od njih pronaći novi vrganj, baka poviče za njima:» Stanite, stanite djeco!  Ne napuštajte tako brzo ovo mjesto. Tražite još u krug, sigurno se tu u blizini sakrio njegov brat.» I doista Ana  je pronašla brata. Bio je iste boje i oblika, samo je bio mlađi i ljepši. Ivan  žalosno prozbori: «Vi ste pronašle vrganje a ja još ništa».   Na to će baka:» Ana je pronašla brata a ti traži rođaka».

 
mlada blagva Mlada blagva

 
Ivan se dao u potragu za rođakom ali rođaka nigdje na vidiku. Potom će Ivan «Bako vidi što sam pronašao, pronašao sam gljivu nalik na pravo pravcato jaje. Bijeli rascvjetali bijeljanjak i žuti okrugli žumanjak. Kako samo sliči pravome jajetu a djed je rekao da je većina gljiva jestiva, jeli i ova?».

 
blagva Blagva odrasla


Baka odgovori «Da, to je jestiva gljiva, pravi dragulj među gljivama mnogo ukusnija od kralja vrganja. Pravo pavcato šumsko meso, samo nisam sigurna jeli je smijemo ubrati, nije li možda njezino branje zakonom zabranjeno?» Ivan: «Ako je ne uberemo mi ubrati će je netko drugi, šuma je puna sakupljača gliva».


suncanica Sunčanica


Malo kasnije Ana je povikala: «Bako, bako vidi prekrasne gljive, pronašla sam sunčanicu. Sjećam se kako je bila ukusna kada si je prošli puta priredila pohanu». Baka je pohitala do Ane « Pričekaj malo, sunčanica se može lako zamijeniti za otrovnu gljivu vrlo slična izgleda. Sunčanica na stručku (nožici) ima vjenčić koji se lako može pomicati gore-dolje, dok je kod nejestive gljive vjenčić učvršćen za stručak i pri pokušaju pomicanja se slomi.» Ana je na neubranoj gljivi  napravila pokus. Vjenčić se pomicao bez lomljenja, bila je to prava, krasna sunčanica.


lisicarka Lisičarka


Pri povratku kući sa punim košaricama jestivih gljiva djed je sa sjetom primijetio: «Pronašli smo mnoštvo gljiva ali niti jedu jedinu lisičarku a lisičarke ispečene zajedno s vrganjem daju čaroban gastronomski užitak.»
Kod kuće je baka spremila vrganje na sljedeći način:
Očišćene, narezane i oprane vrganje stavila je na peć da se dinstaju na domaćoj svinjskoj masti uz dodatak soli i malo vode. Kad je voda isparila ostavila je još par minuta da se peku na masti a potom je u tavicu dodala par mućkanih jaja.

 
ivan kirin, ivan rocic Djed,unuk i tri vrganja 

 
Spašena ozljeđena sakupljačica gljiva
Piše Ivan Ročić

spasavanje beracice gljiva

Da sakupljanje gljiva može biti opasno i da su ozljede na strmim i skliskim obroncima podsljemenske šume moguće svima nam je znano. Mada su naše dvije Markuševčanke (Utovčanke) bile iskusne beračice gljiva, jedan trenutak nesmotrenosti bio je dovoljan da jedna od njih neoprezno zakorači i slomi nogu i to na vrlo nepristupačnom i mobitelom nedostupnom terenu šume zvane Jelovec u Markuševečkoj Trnavi. Srećom, ubrzo je na mjesto nesreće naišla još jedna beračica koja se spustila u dolinu i mobitelom obavijestila obitelj ozljeđene te nazvala službu gorskog spašavanja na telefon 112 koja je brzo reagirala i pomogla pri transportu do vozila hitne pomoći.
Zato ne zaboravimo:
- ponijeti mobitel i pitku vodu
- u berbu nikad ne ići sam
- u jednoj ruci uvijek imati štap za podupiranje
- čvrsto stegnuti odjeću i obuću
- prije polaska nekom od domaćih ljudi reći kuda ste krenuli.
O događaju su izvijestili mnogi tiskovni mediji kao i Gorska služba spašavanja na svojim Internet stranicama http://www.gss.hr/novosti/1/958.htm

 
Legendarni malonogometni turniri u Markuševcu 80-tih godina prošlog stoljeća
Autor: Ivan Ročić

Markuševec je 80-tih godina prošlog stoljeća bio nezaobilazno mjesto okupljanja ljubitelja malog nogometa šire Zagrebačke regije. Turnir je znao imati po tridesetak prijavljenih ekipa sastavljenih od ponajboljih zagrebačkih igrača. Nije bila rijetkost da su za pojedine ekipe nastupali i nogometaši prvoligaških momčadi Dinama i Zagreba.
Nadmetanja domaćih momčadi Bačuna, Markuševca i Trnave bila su nadasve zanimljiva i uzbudljiva. Bačun je imao fenomenalnu momčad predvođenu nenadmašnim Peleom.  Pele, iako je imao manju urođenu manu u hodu, bio je nezaustavljivi dribler i strijelac, jednom riječi legenda.
Markuševec je u želji da bude uvijek prvi dovodio pojačanja sa strane što je ljutilo dečke iz Trnave i Bačuna. Legende Markuševca bili su pokojni Zebec i Uža. Od Trnavčana isticali su se Ivan Šantek Starček i na golu Krešo Ročić Faćo.

nogometasi bacuna

Slika 1. Momčad Bačuna s legendarnim Peleom, stoji prvi s desna


kombinirana momcad markusevca

Slika 2. Dom sportova, kombinirana momčad Markuševca. Stoje slijeva: Piljek, čegi, Čopec, Japa, Jasminko Miklec,  čuće: Bajo, ?, Puki, Faćo


momcad trnave

Slika 3. Momčad Trnave, stoje: Branko Šantek, Drago Petar, Zdravko Šljivac, Ivan Šantek Starček,  čuće: Drago Ročić, Zlatko pok. Cebić i Boris Šantek

nogometasi trnave
Slika 4. Nogometaši Trnave, stoje: Krešo Bockov, Boris Pipica, Ivan Starček, Krešo Faćo, čuče: Crni Tukač, Bespska Komarac, Branko Mikin, Iljo Šantek

Kutija šibica 1985

Slika Slika 5. 

 
Rubrika «Legendarni malonogometni turniri u Markuševcu 80-tih godina prošlog stoljeća» /dopunjeno 9.12.2010./
Sliku A. poslao Ivan Šantek
Slike B. i  C. poslao Drago Ročić
Molim gore navedene pošiljatelje da putem emaila ili komentara direktno na blogu pobliže opišu slike.
Tko je na slici i koje godine je slika snimljena?
Naravno, i ostali posjetitelji bloga Markuševec mogu  komentirati sve slike na blogu. 
bidrovec

 Slika A.  I Bidrovec je imao svoje turnire

ekip avesel iandrija

 Slika B. Ekipa "Veseli Andrija". Ugostitelj Andrija Papec imao je svoju momčad na turniru

dom bidrovec

 Slika C. Društvni dom Bidrovec. Ekipa Trnave s osvojenim peharima.

 
 


markusevec @ 14:04 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Posjete
EMAIL

email
ivanrocic@net.hr

Zbog mogućih pogrešaka kod slanja i primanja poruka, ukoliko Vaš prilog poslan na gornju email adresu nije objavljen unutar tri dana, neobjavljeni prilog pošaljite na ivanrocic1@gmail.com

Posjete

Shoutbox Markuševec
TagList
Index.hr
Nema zapisa.